Jedan od najprepoznatljivijih autora regionalne kinematografije, Srđan Dragojević, tijekom posljednjih desetljeća izgradio je opus koji se podjednako oslanja na crni humor, društvenu kritiku i beskompromisno seciranje stvarnosti.

Široj publici poznat kao redatelj kultnih filmova »Mi nismo anđeli«, »Lepa sela lepo gore« i »Rane«, Dragojević je još prije filmske karijere bio aktivan na književnoj sceni kao pjesnik, prozaik i urednik, nagrađivan za svoj rani rad i formiran unutar jugoslavenske alternativne kulturne scene.

Njegovo stvaralaštvo od samih početaka karakterizira sklonost apsurdu, subverziji i istraživanju mračnijih slojeva društva, često kroz humor koji istodobno zabavlja i uznemiruje.

Upravo taj kontinuitet interesa danas pronalazi novi izraz u njegovu romanu »Lajk«, predstavljenom u Gradskoj knjižnici. Iako je prvotno zamišljen kao štivo za mlađu publiku, roman se pokazao relevantnim i za širi krug čitatelja, a otvara pitanja digitalnog identiteta, društvenih mreža i suvremenih oblika društvene validacije. Smješten u svijet influencera i virtualne popularnosti, »Lajk« prati obitelj čiji se život isprepliće s logikom online priznanja, a autor pritom spaja elemente trilera i horora s prepoznatljivom dozom ironije i autobiografskih elemenata.

RADOZNALOST U ZRELOJ DOBI

U »Lajku« koristite smrt influencerice kao katalizator radnje – može li se taj motiv čitati kao suvremeni ekvivalent vašeg ranijeg interesa za apsurd i crni humor u filmovima, odnosno, što vas je navelo na pisanje ovog romana?

– Da, postoji određeni kontinuitet tema koje me zanimaju i koje su vidljive u mojim filmovima, ali taj kontinuitet zapravo proizlazi iz mog književnog rada, i to cijelo desetljeće prije nego što sam snimio prvi film. Objavio sam velik broj priča i pjesama u časopisima diljem Jugoslavije, pisao kolumne u časopisu »Student«, gdje sam bio i urednik književne rubrike, a potom i knjige poezije.

Za prvu knjigu – »Knjiga akcione poezije« – dobio sam tada najveću nagradu za debitantsku knjigu, »Branko Radičević«. Već i naslov druge knjige, »Čika kovač potkiva bebu«, dosta je dobar odgovor na vaše pitanje. Možda je u pitanju i sviranje u punk i New Wave grupi TV Moroni, godinama ranije. Ili punk grupe Lucifer, još 1978. s pjesmom koja glasi nekako ovak’: »Gde će naša braća hermafroditi da pi*aju« – djeluje da sam imao nešto i od Nostradamusa, zar ne?

Šalu na stranu, na pisanje »Lajka« potaknula su me najmlađa od moje petero djece, Aleksa i Vera. Zajedno smo smišljali horor-priče vozeći se automobilom duž cijelog Jadrana, pa kroz Crnu Goru i Makedoniju, a ova se pokazala najuspješnijom. Ti su Bergerovi (op. a. obitelj iz romana) u velikoj mjeri moja obitelj, a Aleks i Ema (op. a. likovi iz romana) zapravo su Aleksa i Vera. Čini mi se da roman ima ovakav oblik i da djeluje suvremeno upravo zahvaljujući njima jer riječ je o vrlo važnoj temi za njihovu generaciju.

Meni to nije čudno, otvoren sam za današnjicu, nikada neću doći u situaciju da, poput moje bake, sve rokere nazivam Bitluzi. Štoviše, uvijek sam spreman učiti od svoje djece. Od starijih sam naučio sve o hip-hopu, a od srednje kćeri, pijanistice, jako puno o klasičnoj glazbi. Ne znam, možda je najvažnija stvar u životu ostati radoznao i tu osobinu sačuvati i u zrelijoj dobi.

Roman istražuje opsesiju lajkovima i digitalnim validacijama. Smatrate li da društvene mreže danas pogoduju polarizaciji javnog mnijenja, ili ipak omogućuju kritičku participaciju u društvenim i političkim pitanjima?

– O, to mi je donekle bolno pitanje. Toliko smo vjerovali u bolju budućnost s internetom, tamo negdje sredinom devedesetih. Trenutačna komunikacija, povezanost s cijelim svijetom, babilonska biblioteka udaljena tek nekoliko klikova. To se djelomično i ostvarilo, ali nikada nismo mogli predvidjeti da su internet i društvene mreže idealna platforma za fašizam i totalitarizam.

No volim promatrati stvari i s one bolje strane te iznimno cijenim i mogućnost da se danas ništa ne može sakriti od očiju svijeta, kao što su to mogle diktature u Rumunjskoj, Argentini ili Čileu. To i danas pomaže u mnogim zemljama.

Što se tiče polarizacije, ona nužno nije loša. Osobno je mnogo više cijenim od »homogenizacije društva«, osobito zbog loših primjera iz bliske prošlosti, ali velik je problem društvenih mreža to što su glupaci, nasilnici, fašisti ipak ranije, u analogno doba, vjerovali da su u manjini, pa su se, moguće, pomalo i sramili svojih neprihvatljivih stavova i impulsa.

Kada su im društvene mreže pokazale da im je broj značajan, da je to jedno ogromno »pleme«, ohrabrili su se, prepuni ponosa, uvijek spremni na akciju kao »zapete puške«.

TO SAM ŠTO SAM

»Lajk« spaja društvenu kritiku sa žanrovskim elementima trilera. Koliko ste pri pisanju svjesno »filmski« konstruirali narativ, i je li taj postupak pokušaj da književnost uhvati tempo suvremenog vizualnog medija, koji oblikuje i političku komunikaciju?

– Jao, to je često pitanje i nije mi baš drago. Ljudi znaju da sam scenarist i redatelj pa često komentiraju da je moj pristup »filmski«. Ništa vi ne brinite, nitko mi za to nije kriv, to sam što sam, ali ja znam tu postaviti i kontra-pitanje: kada čitate »Tri mušketara« ili »Grofa Monte Krista« imate li dojam da je Alexandre Dumas redatelj? Mogao je biti – da je filmska kamera bila izmišljena u njegovo vrijeme!

Ja sam, zapravo, ovako pisao i prije svog »filmskog života«, nisam sklon opisima prirode, što ću? To mi je dosadno i čitati, pa tako i pišem. Rekao bih da je moja proza »nedirektivna«, svatko može zamisliti vlastitu sliku, za razliku od »direktivnog« pristupa nekih autora koji imaju potrebu čitateljima opisati svaki element vlastitog svijeta. Da se razumijemo, čitam mnogo i sve, mnogo cijenim raznolike književne poglede na svijet, mogu čitati i ovog mađarskog nobelovca, doduše, nekih pet stranica, dok ne završi tu prvu rečenicu…

Tinejdžeri u romanu pokušavaju razlučiti stvarnost od virtualnog identiteta. Kako ocjenjujete njihov kapacitet kritičkog mišljenja u društvu koje sve više manipulira informacijama i političkom retorikom online? Osim toga, »Lajk« ne kritizira samo društvene mreže nego i šire društvene odnose, i to koristeći humor kao jedan od alata. Koliko danas humor može biti subverzivan u kritici, a koliko je već »progutan« od strane mainstreama?

– Ma znate što, meni je to i goruća i prilično bolna tema koja me u posljednje vrijeme uzrujava. Primjerice, film koji pripremam, prilično vjerna adaptacija priče »Osmi mart« Rumene Bužarovske, koja je iznimno duhovita spisateljica, prošao je na osam fondova, među njima je i HAVC, ali je odbijen na dva fonda u zapadnoj Europi.

Oni vele, ne može film biti duhovit kada je glavna junakinja – žena, profesorica – alkoholičarka. To, kažu, može proći s muškim likom, primjerice u filmu »Another Round«, ali ne i sa ženskim. Pa još i komentar: redatelj – misleći na moju malenkost -sredovječni je muškarac, ne može on snimati film o ženi!? Što na to mogu reći? Najbolje – ništa.

Politička korektnost, nakon što ju je seljačina Trump protjerao iz Amerike, došla je u Europu, luđa i bizarnija no ikad. A ti elementi, »ludo i bizarno«, doveli su i do »kontrareformacije« na tom polju, gdje sam ja, osobno, cijenio mnoge aspekte koji se tiču veće osjetljivosti prema manjinskim i ugroženim skupinama.

Što se humora tiče, naravno da je i dalje oružje protiv glupaka i fašizma, ali je domet filma znatno manji no u vrijeme kada sam počinjao svoju filmsku karijeru. Danas je dovoljan jedan tweet nekog političara homofoba ili rasista da poništi sve ono što ste filmom željeli postići – otvoriti dijalog, relaksirati odnose, pomoći ugroženima – i to nakon godina rada i stotina tisuća gledatelja u kinima.

Lajk kao valuta društvenog kapitala u romanu podsjeća na filmsku simboliku popularnosti i moći. Smatrate li da se današnje društvo razlikuje od svijeta koji ste prikazivali u filmovima »Lepa sela lepo gore« i »Rane«, ili je temeljni mehanizam moći ostao isti, samo je medijski i politički sofisticiraniji?

– Ah, ja se, u svojoj zemlji, gotovo s nostalgijom prisjećam užasnih devedesetih u usporedbi s diktaturom u kojoj živimo. Sirova agresija i netolerancija jesu bili neizbježni pratitelj te epohe, ali nisu stekli status poželjnog i mainstreama kao danas. Sjetite se emisije »Puls asfalta« iz »Rana«.

Dođe ti da poželiš takve »civilizirane« emisije u programima naci-frekvencija koje, sve do jedne, kontrolira diktator. Protivnici diktature se svakodnevno vrijeđaju, cipelare, njima se prijeti i huškaju se manijaci da se s »komuno-ustašama« – zamislite koliko je inteligentan onaj tko je smislio ovakav debilizam – obračunaju.

Ta stvarnost doista nadilazi moju maštu. Ali, »Lajk« se njima ne bavi jer ja tu imam jedan veoma fer stav – ja njih mrzim »kao Nijemce«, oni mene mrze istom mjerom i to je jedan fin odnos u kojem su svi elementi poznati.

Čak ih i ne komentiram – netko od tih papana često mi ima što poručiti, veoma je hrabar, jer je zaštićen, poput bijelog, ali ne medvjeda već, recimo, praseta, ispred kamera svih medija koje kontroliraju, sa stranica »svinjoida«, siguran zbog čopora kriminalaca i policije koja je instrument očuvanja diktature, a ne zaštitnik građanki i građana, i svi mu oni čuvaju leđa, junačini.

I ja tu imam koncizan odgovor – »Mrš, stoko«. Uvijek, bez razlike. Jer mislim da je važno dobro se razumjeti. Zato, rekoh, »Lajk« samo uvjetno ima veze sa zemljom u kojoj živim i bavi se nekim globalnim, važnijim temama.

RENT-A-INTELEKTUALCI

Roman se bavi i pitanjem moralnog kompromisa. Koliko danas politički i medijski spektakl oblikuje vrijednosti (mladih), i koliko je ovo refleksija stvarnog društva koje opisujete u knjizi?

– Mislim da jest, od prve do posljednje stranice. E sad, netko će u romanu naći samo dinamičan zaplet, dobro (nadam se) konstruirane elemente žanra i neće ga ometati moja namjera ispitivati društvo u kojem živimo.

Takvima će »Adults only« hotel, nastao na temeljima omladinskog ljetovališta u kakva smo svi išli, potpuno besplatno, biti samo lokacija za radnju romana. Mali Ari, izbjeglica iz Nepala koji s osobljem hotela živi u sobicama s devet kreveta u podrumu, bit će samo »ljubavni interes« tinejdžerice Eme, jedne od glavnih junaka romana.

I ja sam na tako nešto ponosan, i u svojim filmovima često sam uspijevao dobro sakriti stvari koje su meni važne iza priče i radnje, u neke dublje slojeve, da ne opterećuju i da tako ta djela budu dostupna široj publici.

Nepretencioznost… za mene je to uvijek bila dosta važna stvar i vrlina. Još od prvog filma, »Mi nismo anđeli«.

Ovaj roman me dosta, po svježini i energiji, podsjeća na moj prvi film.

Doba u kojem živimo obilježeno je porastom populizma, društvenih podjela i digitalne manipulacije informacijama. Kako vidite ulogu umjetnika i intelektualca u oblikovanju javnog diskursa danas, imamo li uopće više javne intelektualce?

– Neobičan vam je taj termin, »javni intelektualci«. Možda prije »rent-a-intelektualci«, danas.

Vi sigurno ne pratite baš pomno stvari kod nas – ali u deset godina naš Telekom i RTS su bukvalno bacili pola milijarde eura (petsto milijuna) na stotinu loših serija koje nitko ne gleda. Vučić je tako uspio pacificirati stotine glumaca, redatelja, pisaca. Svi su dobro živjeli, šutjeli, nitko se nije bunio – sve do pada nadstrešnice u Novom Sadu i tragedije koja se dogodila.

Onda su mnogi, naprasno, postali »revolucionari« i »disidenti« pa se čak i sjetili i nas nekoliko na crnoj listi već godinama.

Ali, da ne bude moj odgovor mračan ili ciničan – imate jednog Gorana Markovića, velikog umjetnika i intelektualca, čovjeka od izuzetnog integriteta, koji ne samo da ne može raditi, već je vrijeđan, prijeti mu se, pa se još unižavaju, lažima i podmetanjima, i njegovi pokojni roditelji koji su našoj kulturi dali nemjerljiv doprinos.

Ja sam, osobno, uvijek bio sklon kritizirati loše poteze i prijašnjih vlasti, kada smo, ipak, živjeli u demokraciji, i uvijek bio spreman snositi posljedice, skroman život i još skromniji umjetnički opus. Ali, mislim da je to velika privilegija svakog od nas koji ima mogućnost da ih drugi čuju, makar to bila i mala grupa ljudi.

No ne zamjeram nikome tko je odlučio postupati drugačije. S godinama nije loše postati tolerantniji i gledati na ljude s većom dozom razumijevanja no što je u mladosti imate. Hrabrih ljudi naravno ima, hrabrih intelektualaca, ali jest zanimljiv fenomen da su to mahom osobe koje su u penziji, koju im je, bar za sada, nemoguće oduzeti. Osoba na vrhuncu svoje kreativne moći, u četrdesetim i pedesetim, baš i nema, što nije teško objašnjivo, zar ne?

REVIZIJA OBRAZOVANJA

Naša regija danas se suočava s brojnim izazovima, jedan od njih je i veća prisutnost nacionalizma, što je problem kojim se u svom radu neposredno bavite gotovo cijelu karijeru. Kako vi čitate te procese?

– Sjećate se izjave našeg poznatog mudraca i filozofa Ramba Amadeusa o tome da kada plaća pređe tisuću eura ljudi će biti relaksiraniji i tolerantniji? I ja sam vjerovao da će se baš to dogoditi. No od te izjave prošlo je, valjda, petnaest godina i tada nismo imali toksičan utjecaj društvenih mreža, uspon konzervativizma i desnice, algoritme koji kontroliraju vašu svijest i stavove. Ovo doba pokazuje da stvari nisu tako jednostavne – možeš čovjeku dati koliko god para želiš i on neće postati bolji i tolerantniji, naprotiv. Postoji samo jedno rješenje – iz škole, crkva i vjeronauk van, umjesto toga predmeti kao što su Demokracija, Film, Povijest umjetnosti i civilizacije. Od prvog razreda osnovne škole. Dakle, kompletna revizija obrazovnog sistema, od šeste godine pa do osamnaeste stvarati svjesne, kritične, kreativne građanke i građane, nikakav narod, nikakve atavizme devetnaestog stoljeća. Ako to ne učinimo, ne piše nam se dobro.