Glumac Jasmin Mekić, član ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, već gotovo dva desetljeća gradi zapaženu kazališnu i televizijsku karijeru. Trenutačno ga gledamo u predstavi »Tri sestre, ja«, dok je široj publici postao poznat kao jedna od glavnih uloga u nedavno završenoj TV noveli »Sjene prošlosti«, a uskoro ćemo ga gledati u novoj dramskoj seriji »Divlje pčele«.

Rođen u Tuzli, Mekić je isprva krenuo stopama roditeljskih želja i upisao studij medicine, no ljubav prema glumi brzo ga je odvela drugim putem. Kriomice je pohađao predavanja na akademiji, a kasnije se školovao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Predavao je glumu na Akademiji u Tuzli, a u Rijeci, gdje živi i radi posljednjih godina, ostvario je više od šezdeset uloga u kazalištu te niz televizijskih nastupa.

Izvan pozornice, Mekić vodi miran obiteljski život sa suprugom Annom Dumičić, pravnicom, i njihovim petogodišnjim sinom. Kad nije pod svjetlima reflektora, najradije se, kako kaže, posvećuje upravo njima.

Završila je serija »Sjene« prošlosti u kojoj igrate glavnu mušku ulogu Šimuna Novaka, kojim ste osvojili gledateljstvo, posebice, ženski dio publike. Kakav je bio vaš prvi dojam kad ste pročitali scenarij i kakav je danas?

– Nije se puno promijenio, scenarij je dobro naspisan, ipak radili su ga profesionalci koji znaju svoj posao. I prije toga igrao sam u nekoliko filmova, serija, pa mogu reći kako scenarij ima sve osnove koje obilježavaju dobar scenarij i projekt. Ima formu koja jasno zadaje parametre i zakonitosti TV serije koja danas mora biti uvjerljiva. Dakle, danas serije nisu više naivne, što je važno istaknuti, a ni gledatelji više nisu naivni kao nekad. Zaplet koji se događa u Sjenama prošlosti je pomogao nam je otključati razne situacije kao i likove koje smo tumačili. Publika je sama vidjela i prepoznala kvalitetu te serije. Prošla je puna godina dana, možda i više, od prve klape. Tako da, zaista sam ponosan što sam imao priliku biti u takvom projektu.

DOBAR SCENARIJ I DOBRA PODJELA

Je li predviđena i treća sezona »Sjena prošlosti«?

– Nažalost, nije. Dakle, ovo je franšiza za one koji nisu upućeni. RTL je otkupio prava franšize, dakle kupio franšizu koje imaju kao i sve zakonitosti prema ugovoru. Dakle, ova serija ima svoj scenarij, ajmo reći kostime, scenografiju koja ne smije puno odstupati. Ali, da, nažalost, nije predviđena treća sezona, iako bi možda mnogima bilo drago da ide i treća sezona.

Najavljujete novu seriju »Divlje pčele«, kakav je vaš glumački zadatak u njoj, možete li bar dati nasluti o čemu se radi?

– A, da, pa evo, krećemo s novom serijom, novim projektom, »Divlje pčele«. To je jedna epohalna serija, također franšiza, ovaj put Grčka. Postavljena je u 50-im godinama prošlog stoljeća na prostoru Hrvatske, Dalmatinske zagore, u vrijeme Jugoslavije. Direktori fotografije su se zaista potrudili, a i producenti su napravili jako dobar »cast«. Dakle, serija prati tri sestre, Runje kojima je umro otac. Majka im je umrla ranije, a nakon smrti oca naslijedile su imanje na koje su neki moćnici bacili oko. Tri hrabre žene suočene s patrijahalnim okruženjem 50-ih godina, koje prolaze kroz pakao. Serija je naspisana u tri dimenzije, s puno drame, zapleta, ljubavnih trokuta, pa čak i ubojstvom. Mislim da će publici biti dosta napeto gledati takvu seriju, s obzirom na to da takav tip serije nije postavljen u Hrvatskoj barem zadnjih 15-ak godina.

Kažete kako je i nova serija kao i »Sjene prošlosti« zapravo napravljena prema franšizi, što to točno sve podrazumijeva kada se serija snima prema ponuđenoj licenciji?

– Franšiza je isti recept koji se treba koristiti, koji se mora po zakonu i po ugovoru koristiti od strane onog koji je otkupio tu franšizu. Pojednostavljeno rečeno, djeluju poput nekih drugih djelatnosti poput restorana, trgovina i slično. Riječ je o zakonitostima koje se moraju poštivati. »Sjene prošlosti« su polučile uspjeh, a vjerujem kako će isto biti i s novom serijom »Divlje pčele«.

Podrazumijeva li to nedostatak domaće produkcije, odnosno dobrih scenarija?

– Nažalost rekao bi da je tako. Prema starom nepisanom pravilu u našem svijetu, dobar scenarij i dobra podjela je 90 posto odrađenog posla. Tako da mislim da nama fali dobrog scenarija. Ali, nove generacije koje upoznajem radeći s njima u kazalištu i izvan kazališta daju naslutiti da će se i to ispraviti u sljedećim godinama. Film već i sada imamo jako dobar.

SET I KAZALIŠTE

»Sjene prošlosti« snimale su se na 24 seta objekata koji su posebno sagrađeni za ovu seriju. Koliko je to naporno za vas glumce? Naime, dnevno ste snimali i po 20-tak scena?!

– Moram priznati naporno je. U samom studiju postoje dvije grupe snimatelja, odnosno kako mi zovemo uniti, odnosno dvije jedinice. Prva jedinica radi scene samo u studiju. Studio u Jadran filmu tako je i napravljen, na dva kata, s puno soba, odnosno interijera. Druga jedinica bavi se samo lokacijama. Događalo se u tom 12-satnom radnom danu snimanja, da ujutro snimamo u studiju, a onda nas se vozi na lokaciju, primjerice Zaprešić, što je nekih sat vremena od studija. Snimamo dvije, tri scene i vraćam se ponovno u studio. Predvečer, oko šest, sedam završavamo radni dan. Moram priznati da je bilo naporno, često smo za vrijeme vožnje koristili vrijeme da popričamo o nekoj sceni, o nekim odnosima ili čak da prođemo samo u scenu. Ponekad smo se i malo zabavili, ali zaista jako rijetko. Morali smo se koncentrirati na veliku količinu scena i teksta koje smo imali za pripremiti. Recimo, Jelena Perčin i ja smo imali zaista puno scena. Jelena čak i više od mene, jer je igrala, pored Marine Fernandez, glavnu žensku ulogu. Bili smo svakodnevno od jutra do navečer na setu, ali ako voliš što radiš, ništa nije teško.

Kad ste se odmarali?

– Pa kad bih stigao! Obitelj mi je bila u Rijeci i jako mi je bilo važno upaliti auto u subotu navečer i doći u Rijeku provesti nedjelju s obitelji i vratiti se ponedjeljkom ranom zorom u Zagreb. Naravno da je to dugoročno neodrživo. Mislim da moram tako raditi, odvojen od obitelji idućih četiri, peti ili šest godina, sigurno ne bi bilo pametno. Ali evo, zaista imam divnu obitelj koja ima puno razumijevanja za moj posao. I jako sam sretan zbog toga. Odmarali smo se, imali smo nekih pauza snimajući, recimo, oko blagdana 15-ak dana, pa onda je bila ljetna pauza od 15-ak dana…. Ali, ipak, ne stignete se odmoriti. Ta količina snimanja ostaje u vašem tijelu. Ponekad se činilo, kad bismo se vratili, kao da nismo ni otišli. Uzela nas je ta serija, a i mi smo prihvatili nju.

Trenutačno igrate i u Rijeci u predstavi »Tri sestre, ja«. Uspijevate li odgovoriti svim zadaćama?

– I taj proces je trajao nekih mjeseci i to vrlo intenzivno. Koncept koji nam je donio Boris Liješević je vrlo interesantan. Nije se bavio samo Čehovom već i nama samima, glumcima. Napravili smo efekt, ali ne onaj koji Brecht ima u svojim komadima. To je lijepa priča gdje svaki lik dolazi do svoje katarze. Izlazimo iz lika i obraćamo se publici sa svojim zapažanjem, životnim iskustvom, možda i nekim željama. I te priče koje moje kolege i kolegice pričaju su zaista dirljive i sjajne. Mislim da je to ovom našem Čehovu dalo jako nježnu, lijepu i pitku notu. Ponosan sam na to. I mislim da smo napravili jako dobar posao. Ja mislim da sam unatoč svim obavezama snašao se kao što to i uvijek učinim. Nisam imao veći zadatak, ali nadam se da sam uspio odgovoriti. I evo, ja bi ovim isto tako pozvao publiku da nas pogledaju, jer ćemo sigurno igrati u našoj zgradi ovu predivnu predstavu.

DVIJE STRANE MEDALJE

U riječkom HNK-u odigrali ste brojne uloge, a je li točno da ste na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli pokrenuli kolegij filmske glume?

– Da, po završetku Akademije dramske umjetnosti Tuzla, ja sam dobio ponudu da ostanem na Akademiji i da radim kao asistent iz predmeta gluma. To mi se u početku činilo jako privlačno. Na taj način stjecao sam iskustva koja nisam osvijestio u procesu dok sam studirao. Imao sam dobrog profesora kome sam ostao asistent i od kojih sam nastavio učiti. Međutim, ono što je problem naših akademija, mi nemamo ovdje ni jedan predmet koji se bavi filmom ili televizijom uopće. Pa smo mi, mladi, bili osuđeni snalaziti se. Dolazili smo u situaciju gdje smo možda i mogli dobiti ulogu, ali redatelji i producent nemaju puno vremena baviti se sa mladim i neiskusnim, pa je sve uvijek završavalo na način da su angažirali starije i iskusnije kolege i kolegice. Našao sam stipendiju California State University, Long Beach 2007. godine iz oblasti filmske glume. Otišao sam godinu dana kao stipendist, vratio sam se s tim iskustvom i pokrenuo sam jedan semestar. Taj predmet filmska gluma je zapravo samo jedan semestar, ali opet, koliko-toliko, dovoljno za mlade da steknu taj osjećaj.

Čini se da ste već tada imali želju za kamerom, koliko je za vas osobno različito pripremati se za kazališnu scenu odnosno kameru?

– Kamera kupi detalje, a kazališna scena je ipak nešto ekspresivnije. Dakle, kazališna scena je ogromna, vi ste na njoj mali pa da bi se čuli i da bi se vidjeli morate doprijeti do zadnjeg reda. Kamera kupi detalje, onaj mig, vaš mali živac koji vam poskoči ispod oka, će uhvatiti i nju ne možete lagati. U tome je razlika, pred kamerom bih se generalno smirio, a na kazališnoj sceni bih pojačavao pokret ili govornu radnju. Rekao bih kako su to dva različita medija jednog te istog novčića.

POVRATAK IZ AMERIKE

Je li istina kako je gluma bila ljubav na prvi pogled, naime najprije ste krenuli na studij medicine, a onda ste odlučno skrenuli prema glumi. Što vas je dovelo takvoj odluci?

– Da, je istina. Istina je da je bila ljubav na prvi pogled. Prije toga, naravno, nisam znao što ću sa sobom u srednjoj školi, ali sam se upoznao sa dramskim tekstom i glumom u trećem razredu gimnazije zahvaljujući našoj profesorici književnosti i tu se počela razvijati ta želja. Međutim, sve mi je bilo općenito i dosta nejasno. Onda sam dobio priliku otići u Ameriku i završiti taj četvrti razred u New Jerseyu, u Depford, u srednjoj školi, koji ima ogroman teatar i svoju produkciju. Radila se predstava Briljantin. Ja sam se prijavio za glavnu ulogu koju nisam dobio, ali sam dobio neku manju i pod svaku cijenu želio sam biti dio tog mehanizma teatra, kazališta. Sve me zapravo zanimalo, ne samo gluma, zanimala me i scenografija i režija i glazba i tako dalje, sve što je vezano za glumu. U Americi mi se definirala ta želja i postala jasna. Od tada sam govorio da je to put kojim želim ići. Po povratku u Bosnu, u svoju rodnu Tuzlu nisam imao hrabrost odmah u startu reći roditeljima – e, ljudi ja idem na akademiju. Odgajali su nas da ih poštujemo i poslušao sam ih i krenuo na medicinu. Proveo sam godinu dana, dao par ispita, ali sam usporedno bježao s predavanja i odlazio na predavanja iz glume na Akademiju koja je bila udaljena nekih 500-injak metara od medicine. Na kraju sam uzeo papire s medicine. Nisam ih kopirao, za slučaj da padnem na akademiji da se mogu vratiti već sam ih uzeo, onako nadobudno, i predao sam na akademiji. Ne znam, imao sam jednostavno taj osjećaj da je to to. I s takvim osjećajem sam išao. Takvu sam želju izgleda imao da nije bilo šanse da ja ne prođem. I evo, na kraju sam prošao i na kraju su i roditelji to prihvatili i ponosni su, ali u početku nisu imali razumijevanja za to. Naravno, ne krivim ih. Ipak su roditelji. Pokušavaju nas, mlađe, svojih djecu iznijeti na taj pravi put i onda donose odluke umjesto nas. Mislim da je to na Balkanu glavni problem. Što je tebi roditelj i dalje roditelj i s 90 godina. Majka će te i kad budeš imao 60 godina opet pitati jesi li jeo, to je naš mentalitet i treba ga tako prihvatiti i ja tome ne zamjeram.

Izjavili ste i kako ste se u glumu zaljubili kroz suvremeni ples. Kako ste to dogodilo? Znači li to da ste i dobar plesač?

– Moram priznati imam pokrete. Treba ih razraditi, ali ih imam. Puno bolje nego pjevanje. Ali, po povratku iz Amerike, tada nisam znao da je osnovana akademija u momu gradu. Poznavao sam prijatelja koji se bavio plesom. I rekao sam daj što god, daj bilo kakav umjetnički, scenski izričaj. I tako sam se zapravo počeo baviti plesom na neko vrijeme dok nisam otišao na akademiju.

Zbog rata dio ste školovanja proveli u podrumima. Srednju školu ste završili ste u Americi, Akademiju Tuzli, a onda ste se ponovno se vratili u Kaliforniju. Jeste li ikad željeli ostati u SAD-u?

– Da, tada sam razmišljao o tome, ali prije sam razmišljao kada sam imao osamnaest godina, kada sam prvi put otišao Ameriku. Drugi put sam zapravo malo drugačijim očima, zrelijim očima gledao i Ameriku i cijelo to društvo. Ruku na srce to je bilo 2007. dio osme, prije velike recesije. I još uvijek je Amerika tad, po mom mišljenju, bila Amerika. Od tada se zapravo gubi svaki onaj stari san o Americi. Amerika više nije »dreamland« i da se ljudi ne zavaravaju. Tada, kada sam bio 2007. na 2008. u Kaliforniji, imao sam ponudu da ostanem kao profesor, da radim kao profesor na sveučilištu u Kaliforniji, ali nisam htio, jer po povratku na svoje sveučilište u Tuzli opet sam imao plan kako ću jednog dana sigurno otići i baviti se zapravo glumom. Pedagogija je divan poziv, ali mislim da je gluma ta prva ljubav zbog kojeg sam i krenuo u ovu priču. Jednog ću se dana sigurno vratiti i pedagogiji, ali s druge strane u Americi biti glumac to je, kako bi rekao, lutrija. Ja sam to primijetio i prepoznao još tada tada kada sam imao 27 godina. I kako bi rekao, nisam htio živjeti u tom konstantnom strahu, hoće li biti nešto, neće li biti nešto, tražiti agenta, tražiti ovo ili ono i možda na kraju završiti radeći nešto potpuno deseto. U tome sigurno ne bih bio sretan. Istina je, u Americi bih našao posao u roku od par sati. Ali ne bi to bilo to, ne bi možda bila gluma. Velika je tamo konkurencija i mnogo je kolega koji još uvijek pokušavaju, ali ništa od toga. Vratio sam se ovdje i osjećao puno bolje naučivši na ovim našim prostorima o tome što je gluma i kako glumiti.

OSTAJEM U RIJECI

Pretpostavljam kako imate mogućnost graditi karijeru izvan Rijeke, ali uvijek se vraćate. Čime vas je Rijeka pridobila, osjećate se Riječaninom?

– O da, sad se već osjećam Riječaninom! I prije sam, jer Rijeka je grad koji uvijek prihvaćala različitosti, drugačije ljude, sve ljude zapravo. I to se vidi u mentalitetu samih Riječana i Riječanki. Na neki način poseban grad. Grad u kojem nećete vidjeti coloseume ili dvorce, ali grad koji će vas pridobiti dobrim duhom, dobrom pozitivnom energijom. Naravno i podneblje je predivno. To što se nalazim na vratima Jadrana, s pogledom na Kvarner, Istra vam je jako blizu, Krk s druge strane, Opatija, Lovran, Ičići, nema veće ljepote. Pa samo kad vidite svaki vikend zagrebačke tablice, jer su svi došli po lijepom danu popiti kavicu u Lovranu ili ručati u Opatiji, onda vam je sve jasno. Da, ali opet istina, grad ne čine zgrade nego grad čine ljudi. Tako da me i Rijeka na neki način zadužila i sa svojim pričama. Bilo je i ponuda iz Zagreba, ali ako me pitate, Rijeka je ipak sredina u kojoj bih volio nastaviti živjeti sa svojom obitelji i gdje bih volio da moj sin odraste.

Osim glume u Rijeci ste pronašli životnu partnericu, pravnicu Annu Dumičić, a sljedeće godine u veljači na Valentinovi slavite i deset godina vašeg veze…

– Da, upoznao sam svoju Annu. To me je definiralo, a još kad nam je došao sin ta se priča jako lijepo zaokružila. Moram priznati da me obiteljski život ispunjava, spušta loptu, vraća me u ugodnu lijepu realnost. Ako je ovo čim se bavim veliki hajp, energija, ovo je već na neku foru smiraj i nešto jako lijepo, iskreno, mirno, čisto. A od kud’ vam je podatak da će biti deset godina?! Da, deset godina nam se bliži! smijeh.. I da, planiramo neko lijepo lijepo putovanje.