Okupljajući radove devetnaestero mladih umjetnika i umjetnica koji su u razdoblju od 2018. do 2025. godine diplomirali na Akademiji primijenjenih umjetnosti pod mentorstvom izv. prof. art. Darije Žmak Kunić, u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik nedavno otvorena izložba »Sve što sam prešutio/la, sada ima oblik« pregled je završnih radova, povezanih umjetničkih svjetova u kojima se ono osobno pretače u univerzalno, kao i uvid u proces učenja, traganja, pogreške i preobrazbe, u kojemu je student usmjeravan na autentičnost.

Dirnuta atmosferom na otvorenju izložbe, izv. prof. art. Darija Žmak Kunić kazala je kako gledajući svoje bivše studente, sada samostalne autore, osjeća zahvalnost i ponos, jer »njihova zrelost, iskrenost i hrabrost u izrazu pokazuju da su pronašli vlastiti jezik i prostor u kojem stvaraju iz istine, a ne iz potrebe da zadovolje formu«.

– Ova izložba za mene nije samo završetak jednog ciklusa, nego njegov nastavak – trenutak u kojem učenici postaju kolege, a radovi svjedoče o procesu koji se ne vidi u diplomama: o sazrijevanju, preispitivanju i pronalaženju sebe.

Nadam se da će im ovaj trenutak biti dobar vjetar u leđa, da će stvoriti svoj vlastiti kontinuum stvaralaštva i da će, kao likovni pedagozi, nastaviti sijati dobro sjeme stvaralaštva.

Osjećam duboko poštovanje prema svakome od njih – prema njihovim tišinama, njihovim ranjivostima i njihovoj upornosti da stvaraju i kada nije lako. Njihovi radovi pokazuju da umjetnost nije luksuz, nego način da budemo bliže sebi i drugima, naglasila je Žmak Kunić.

Podržavajući prostor

»Postoji oku nedokučiva točka susreta koju čine mentor-student, suptilni usjek koji ne potencira samo znanje, već nešto puno delikatnije – povjerenje«, kaže kustosica izložbe Katerina Jovanović.

»Izostavljajući hijerarhijske i linearne strukture, taj usjek je, referirajući se na D. Winnicotta«, govori dalje, »podržavajući prostor, odnosno mjesto u kojem se uči biti slobodan, a ne poslušan, a upravo je to zona nenametljivog, ali prisutnog i snažnog djelovanja Darije Žmak Kunić, primarno uspostavljajući podršku umjesto autoriteta«.

– Izložba »Sve što sam prešutio/la, a sada ima oblik« okuplja radove alumnija koji su od 2018. do 2025. godine pod Darijinim mentorstvom razvijali svoj kako profesionalni, tako i egzistencijalni jezik.

Ipak, radovi nisu samo rezultat završnih projekata; štoviše oni su zapisi procesa, nevidljivog, ali presudnog dijela obrazovanja u kojem se mlada osoba formira i kao čovjek.

Stoga Darijin metodološki pristup polazi od strukture povjerenja u proces, a ne u formu, pritom ne očekujući od studenata da uspiju, nego da se usude. Pogreška nije slabost, već alat spoznaje na isti način kao što tišina nije praznina, već vrijeme inkubacije za nove umjetničke perspektive, ističe kustosica.

»Umjetnički je proces intiman, nerijetko bolan, ali i beskrajno oslobađajući«, razlaže dalje, »stoga je inzistiranje na jačanju autentičnosti ključan moment u uspostavljanju uporišta za ono što će tek biti«:

– Umjetnost nije disciplina, ona je način postojanja. Darija to zna. Kroz godine rada sa studentima spoznala je da istinska pedagogija ne počiva na prenošenju znanja, nego stvaranju uvjeta za slobodu, da rast zahtijeva nesigurnost i da iz konfuzije često niču najčišće forme.

Kao što piše F. Nietzsche, »kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše«. Upravo taj unutarnji kaos, nesigurnost, ranjivost, neizvjesnost često je i najplodniji teren stvaranja.

Izloženi radovi nisu odabrani prema formi, temi ili tehnici već prema hrabrosti da izraze ono što je osobno, istinito, nedovršeno i živo. Nastaju iz različitih motiva: unutarnje tišine, osobnih trauma, istraživanja prostora, igre, ljubavi, društvenih angažmana, modne forme, izvedbe, dodira i odsutnosti.

Svaki rad u sebi nosi proces, trag dijaloga, pokušaja, pogreške. To nisu samo završeni objekti, već zapisi transformacija. U njima se vidi kako se unutarnji svijet prelama kroz materijal, kako se osobno pretače u univerzalno, pojašnjava Jovanović.

Posvećenost procesu

Izložba »Sve što sam prešutio/la, sada ima oblik«, govori, »sinteza je hrabrosti izraza i posvećenosti procesu mladih umjetnika/ca proizašlih iz Darijine želje i potrebe da prepozna iskru kreacije i pripomogne svojom prisutnošću iz nje stvoriti nešto što ima vlastitu unutarnju logiku i snagu«.

– Sve što je nekoć bilo dio unutarnjih misaonih procesa, izašlo je na vidjelo – ne kao ispovijest, nego kao svjedočanstvo rasta. Svaki od ovih mladih umjetnika/ca oblikovao je vlastiti svijet, ali i dio zajedničkog prostora.

U tome je, vjerujem, i istinska vrijednost Darijinog prihvaćanja odgovornosti, promatranja i osluškivanja svakog studenta te beskompromisne podrške u razvijanju njihovog autentičnog vizualnog potpisa.

Učeći iz istog izvora, stasalo je 19 potpuno različitih umjetničkih svjetova. Neopterećeni kobnim nedosljednostima suvremenog svijeta koji kvalitetu lako mijenja za lažnu efikasnost, usudili su se zastupati svoju autentičnost nasušno potrebnu u vremenu površnih istina i brzih rješenja.

Njihovi radovi nisu proizvod tržišnih impulsa ni institucionalnih očekivanja, već pažljivo oblikovani odrazi unutarnjih svjetova, iskustava i sumnji. Svaki od njih govori svojim tihim, prkosnim ili razigranim jezikom, no svi dijele zajedničku nit: vjeru u proces, u traganje bez jamstva ishoda. U tome leži njihova snaga i podsjetnik da umjetnost, kada je istinski slobodna, još uvijek može biti prostor otpora, smisla i susreta, tumači Jovanović.

Snaga edukacije

Većina autora, piše u opisu izložbe, dolazi sa studija Likovne pedagogije, programa koji ima ključnu ulogu u obrazovanju budućih likovnih pedagoga. Ovi mladi umjetnici nisu samo stvaratelji, već i sadašnji i budući prenositelji znanja, koji će oblikovati i širiti umjetničke vještine među različitim dobnim skupinama.

Likovna pedagogija, posebno u segmentu kiparstva i taktilne tehnike, ima izuzetnu važnost u razvoju mentalnog zdravlja, jer omogućava izražavanje emocija, smanjenje stresa i potiče introspekciju na temelju fizičkoga kontakta s materijalima.

U tom kontekstu, izložba ne samo da prezentira individualne umjetničke svjetove, već i pokazuje snagu likovne edukacije u širem društvenom i terapeutsko-umjetničkom okruženju.