Iako se crtež nerijetko smatra tek skicom ili pripremom za nastanak kojeg većeg i konačnog umjetničkog djela, nerijetko i on nosi umjetničku vrijednost. Sam proces nastanka radova u vremenskom kontinuumu pokazatelj je i da sam umjetnički proces nije posve linearan i(li) stabilan proces, a upravo o tom i takvom procesu signalizira i u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik nedavno otvorena izložba “Brodolomac” autora Bojana Hercigonje.

Autorova samostalna izložba predstavlja uvid u autorov opus koji je nastajao tijekom gotovo dva desetljeća, a okuplja heterogeno tijelo rada, od ranih crteža i diplomskog triptiha izvedenog u olovci do recentnih radova na drvenim daskama u kojima se crtež širi kolažem, akrilom i različitim materijalnim intervencijama.

Radovi su nastajali tijekom dva desetljeća / Foto Ana KRIŽANEC

Osim što pokazuje autorov snažan crtački izraz i tehničku vještinu, izložba otvara prostor u kojem se publika može prepoznati –ne u prizoru, već u stanju, jer “Brodolomac” ne pripada trenutku katastrofe, nego onome što dolazi nakon nje. Iako se u radovima prepoznaju motivi grada i svakodnevice, oni zadržavaju pažnju u prostoru napetosti, između kontrole i raspada, između sustava koji pokušava zadržati oblik i onoga što iz njega stalno izmiče.

Foto Ana KRIŽANEC

Vizualni pomak

Sam naslov izložbe, govori kustosica izložbe Ana Žarković, “pokazuje se kao posve precizan, kao metafora koja u trenutku društvenih napetosti više ne ostaje na razini pojedinačnog iskustva, već mapira i vizualni pomak u crtežu Bojana Hercigonje, u liku preživjelog putnika koji je izbjegao trenutak katastrofe, ali ne i njezinu dugotrajnu rezonancu”.

– Riječ je o figuri koja ostaje nakon svega – pognutoj, iscrpljenoj i izloženoj kontinuiranom nagrizanju. Sitni, repetitivni oblici, koji poput pirana nagrizaju tijelo, ne razaraju ga odjednom, nego ga postupno troše iznutra. On nije heroj, nego lik koji ostaje kada herojstvo više nije moguće. U tom smislu brodolomac se može čitati i kao stanje svijesti: pozicija u kojoj je katastrofa već nastupila, ali se njezine posljedice i dalje žive. Katastrofa ovdje nije prošli događaj, nego stanje. Brodolomac ne pripada trenutku loma, nego vremenu u kojem se posljedice ne mogu zatvoriti, prostoru u kojem raspad više nije iznimka, nego uvjet, pojašnjava.

Foto Ana KRIŽANEC

“Na tom tragu”, govori dalje, “i sama izložba ne slijedi linearnu logiku nastajanja”.

– Tijelo rada nastajalo je tijekom gotovo dvadeset godina, u diskontinuitetu između različitih profesionalnih i životnih okolnosti. Prekidi, odgode i povratci nisu samo organizacijska okolnost, nego postaju unutarnja logika rada. Heterogenost se pritom ne pojavljuje kao manjak koherencije, nego kao način na koji se rad održava u stalnom pregovaranju sa samim sobom, bez potrebe da se zaključi ili stabilizira. A ta se napetost jasno očituje u crtežu kao temeljnom mediju, tumači Žarković.

Slika kao posve otvoreno polje procesa / Foto Ana KRIŽANEC

“Obrazovan kao grafičar”, objašnjava dalje, autor “razvija izraz obilježen disciplinom linije i kontrasta, ali i nasljeđem crno-bijelog fotografskog pogleda svoga oca, pa već u ranim grafičkim eksperimentima, poput otiskivanja tinte na životinjsku kožu, pojavljuje se interes za granice medija, za prijenos slike kroz materijal koji nije neutralan”.

– Crtačke kompozicije ne pojavljuju se kao prizori, nego kao strukturirani sustavi, mreže, rasteri i fragmenti koji sugeriraju red i kontrolu. No upravo unutar te discipline pojavljuje se višak koji se ne može u potpunosti organizirati. Sustav kontrole pritom postaje prostor napetosti; održava se, ali počinje titrati iznutra. U ranim radovima ta se kontrola očituje kroz zatvorene kompozicije i jasno organizirane prostorne sustave. Figura je smještena unutar stabilnih okvira, često frontalna i zadržana u vlastitoj osi. Međutim, već tada dolazi do pukotina, opisuje kustosica.

Foto Ana KRIŽANEC

Zatvoreni sustav

“Rani crno-bijeli crteži velikih dimenzija nastali u vrijeme Akademije”, kazuje, “kulminiraju u diplomskom radu oblikovanom formom triptiha”.

– Taj njegov diplomski rad tematizira tehnologiju, prirodu i civilizaciju. Unutar radova slika se gradi kao zatvoreni sustav visoke kontrole, u kojem se različiti vizualni registri, organski, mehanički i kulturni, dovode u napet, ali još uvijek stabiliziran odnos. Kompozicija teži cjelovitosti, a složenost svijeta pokušava se obuhvatiti unutar jedinstvene strukture, priča Žarković.

“Kasniji radovi, osobito oni na drvenim daskama”, dodaje “tu sigurnost razgrađuju”, pa “površina prestaje biti neutralna podloga i postaje aktivni nositelj vremena i intervencije”.

– U prikazima riječke luke, industrijskih pejzaža i kišnog grada, prostor se više ne gradi kao stabilna perspektiva, nego kao slojevita konstrukcija u kojoj se fragmenti preklapaju i gube jasnoću. Crtež se miješa s kolažem i slikarskim zahvatima, a kompozicija ostaje otvorena, podložna promjeni. Slika se više ne uspostavlja kao stabilan prikaz, nego kao polje procesa. Materijalnost se pritom širi izvan crteža: kolažirani fragmenti, akrilne intervencije i tragovi procesa ulaze u ravnopravan odnos s grafitom. Površina ne funkcionira kao neutralna podloga, nego kao aktivni nositelj vremena i promjene, podcrtava kustosica važnost kasnije autorove stvaralačke faze.

Složenost svijeta unutar jedinstvene strukture / Foto ANA KRIžANEC

“Prostor ateljea u Križanićevoj ulici u Rijeci”, kaže, “dodatno proširuje ovaj sloj rada”, a on “ne funkcionira kao pozadina, nego kao produžetak crteža, odnosno intimni radni prostor u kojem se proces nastavlja izvan same slike, u tragovima materijala, intervencija i svakodnevice”.

– U radovima se sudaraju različiti vizualni jezici — tijelo, arhitektura, uzorak i znak, bez konačne dominacije. Slika se ne raspada naglo; održava se, ali kroz vlastite pukotine počinje popuštati. U figurativnim radovima taj lom postaje osobniji. Tijelo je prisutno, ali nesigurno; lice se pretvara u masku, a odnosi između figura ostaju otvoreni, bez razrješenja. Intimnost se pojavljuje bez stabilnosti, kao nešto što se ne može u potpunosti održati, govori Žarković.

Bojan Hercigonja, Ana Žarković i Ivo Matulić / Foto Ana KRIŽANEC

Crtež kao konstanta

Iako su u autorovu radu zamjetne različite faze nastanaka, ističe, konstanta je u svim fazama – crtež.

– Crtež kroz sve faze ostaje konstanta, ne kao dovršetak, nego kao način zadržavanja. Kao nešto čemu se vraća i što ostaje kada se sve drugo prekine. U toj upornosti ostaje gotovo tvrdoglava potreba da se linija ne prekine. U tom kolebanju između kontrole i raspada, između građenja i pucanja, brodolomac se ne prikazuje kao prizor. On je već upisan u strukturu slike. Slika ne prikazuje posljedice brodoloma, ona ih nosi kao vlastito stanje. “Brodolomac” nije lik. To je stanje, zaključuje kustosica.

Izložba ostaje otvorena do 8. lipnja, a može se pogledati radnim danom od 8 do 16 sati te subotom od 8 do 13 sati uz slobodan ulaz. Program je ostvaren uz potporu Općine Čavle, PGŽ-a i Ministarstva kulture i medija.

Crtačke kompozicije kao strukturirani sustavi / Foto Ana KRIŽANEC

U radovima se sudaraju različiti vizualni jezici / Foto Ana KRIŽANEC

Površina kao aktivni nositelj vremena i promjene / Foto Ana KRIŽANEC

Naziv izložbe kao metafora za stanje / Foto ANA KRIžANEC