Otvorenjem izložbe »Marin Držić – prvi čin« Ustanova u kulturi Grada Dubrovnika Dom Marina Držića obilježila je 500 godina prvog spomena Marina Držića (1526. – 2026.) u ispravi kojom se on potvrđuje za rektora crkve Svih svetih (Domino) u Dubrovniku, nastaloj 12. travnja 1526. godine. Spomenuta isprava čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku, u fondu Razni zapisi državne kancelarije Dubrovnik (Diversa cancellariae).

Autorica izložbe i kustosica Doma Marina Držića je Valerija Jurjević. Budući da je riječ o iznimno značajnom i vrijednom arhivskom dokumentu u kojem je Marin Držić prvi put stupio na pozornicu pisane povijesti, izložba je realizirana u suradnji Doma Marina Držića i Državnog arhiva u Dubrovniku te je središnji eksponat izložbe upravo isprava u kojoj se Držić najprije imenuje klerikom te potvrđuje za rektora polovine crkve Svih svetih (Domino) u Dubrovniku. Ova isprava je važna jer se u njoj prvi put spominje budući pisac i opisuje događaj u kojem je ne samo sudjelovao, već mu je donio financijske i društvene posljedice. Kako je navedeno u opisu izložbe, »bez materijalnih prihoda od crkvenih posjeda Marin Držić možda ne bi imao mogućnosti posvetiti se spisateljskom i kazališnom radu te nam u nasljeđe ostaviti remek-djela ne samo hrvatske, već i europske renesansne komediografije«.

Iako je danas najpoznatiji kao dramski pisac te ga se često naziva najvećim hrvatskim komediografom, Marin Držić pripadao je katoličkom kleru te se u arhivskim dokumentima spominje najprije kao klerik, potom đakon, a od oko 1550. i svećenik. Posljednje godine života proveo je u Veneciji kao kapelan mletačkog nadbiskupa, a pokopan je u tamošnjoj crkvi Svetih Ivana i Pavla, zvanoj Zanipoli 1567. godine. Novootvorena dubrovačka izložba tematizira i tu bitnu, pomalo zanemarenu činjenicu o Marinu Držiću.

Marin Držić, zvan Vidra, hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac, rođen je u Dubrovniku, vjerojatno 1508. godine, u obiteljskoj kući blizu Kneževa dvora kao najmlađi sin iz trgovačke obitelji pučana, koji su ranije, jer je obiteljska loza u 14. stoljeću nastavljena od nezakonita sina, izgubili plemstvo, a podrijetlom su bili iz Kotora. Majka Anukla potjecala je iz ugledne građanske obitelji Kotruljević. Iako kao građani koji inače nisu imali pristup u dubrovačka tijela vlasti, Držićevi su od ranije zadržali protektorat, koji je prenesen na klerika Marina nad crkvom Svi sveti, kasnijeg titulara Domino i crkvom sv. Petra na Koločepu. Prvi šire poznati Držić, Džore, lirik i začetnik domaće scenske riječi, bio je brat Marinova oca, Marina starijeg. Džore je stradao, zajedno s oko stotinu osoba, u eksploziji iz skladišta baruta u Kneževu dvoru, 8. kolovoza 1463. godine. Marin Držić imao je za brata i poznatog slikara, Vlaha.

Vijeće umoljenih izabralo je Marina Držića, koji je od 1526. godine klerik, 1538. godine za orguljaša dubrovačke katedrale, a iste godine, u mjesecu kolovozu, odobrena mu je novčana ispomoć za odlazak na studij u toskansko sveučilište u Sieni. Držić je 1541. godine, u mandatu od godine dana, izabran za rektora studentskog doma, što je položaj koji je donosio i mjesto vicerektora sienskog sveučilišta. U istrazi 1542. godine o zabranjenoj kazališnoj predstavi u kojoj je kao glumac, a možda i kao autor te komedije, sudjelovao i Držić, on je bio tek blago kažnjen. Kao nezavršeni student, ali svestrano obrazovan, Držić se, preko Ancone u kojoj je 1543. godine, vraća u Dubrovnik početkom 1545. godine, pa je sačuvan podatak potvrđen odlukom Vijeća umoljenih da je mijenjao brata Vlaha na mjestu pisara u uredu vunarskog obrta. Krajem iste godine upoznavši se s austrijskim grofom Christophom von Rogendorfom prati ga kao komornik u Beč, a potom, vrativši se u Dubrovnik 1546. godine ponovo, u ulozi tumača, putuje s grofom, sad u Carigrad. Nakon političkih razmirica s mladim Marinom Bucignolom, čiji su otac i stric ranije prognani iz Dubrovnika, Držić se vraća iz Carigrada u Dubrovnik gdje početkom 1547. godine podnosi izvještaj Malom vijeću. S obzirom na osobe koje se pojavljuju oko tih događanja, postoji mogućnost političke pozadine Držićevih putovanja.

U Dubrovniku od 1548. godine, kada Držić postaje đakon, nastaju njegovi kazališni komadi. Komediju »Pomet« izvela je istoimena družina i to na prostoru trga ispred Kneževa dvora. Iste godine Držić optužuje Vlaha Kanjicu zbog napada i udarca komadom drva po glavi. Nakon saslušanja svjedoka napadač je osuđen. U pokladno vrijeme, 1549. godine, na istom prostoru »prid Dvorom« donosi izvedbu pastirske igre »Tirena«, ali je predstava prekinuta zbog hladnoće i vjetra. Optuživan za plagijatorstvo pjesnika Vetranovića, Držića brani sam pjesnik Mavro Vetranović.

Prvi put 1550. godine pjesnik se spominje kao svećenik, prezbiter. Pirsko slavlje Martolice Zamagne iste godine Držić uveseljava farsom »Novela od Stanca«. Na piru, svadbenoj svečanosti Vlaha Držića 1551., izvodi se ponovljena »Tirena« kao i mitološka drama u stihu »Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena«. Ta je pastorala tiskana, uz ljubavnu liriku i poslanice te uz »Novelu od Stanca«, u Veneciji 1551. godine i to u jednoj od dviju zasebnih knjiga (u jednoj je samo »Tirena«), jedine objavljene mu za života, naslova »Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi«. Pomet družina o pokladama u Vijećnici 1551. predstavila je komediju »Dundo Maroje«. Sljedeće, 1552. godine, družina Garzarija na piru Đona Miškinova izvodi »Pjerina«, sačuvanog samo u odlomcima. Ista družina na piru Rafa Gozzea izvodi »Džuha Krpetu« pokladne 1554. godine. Za po svoj prilici pirskog »Tripče de Utolče« (poznato i kao »Manda«) kao i za »Arkulina« nema preciznih podataka o izvedbi, a ta djela kao i »Džuho Krpeta« nisu u cijelosti sačuvana.

Još 1553. Držić je postavljen za pisara ureda soli, službu koju su uobičajeno obavljali svećenici. Njarnjas družina, prema posveti, za Saba Gajčina pirske 1555. godine pokazuje komediju »Skup«. Sljedeće, 1556. godine, Držić odbija službu pisara. Na piru Vlaha Sorga na proljeće iste godine izvodi se »Grižula« (ili »Plakir«). Vlasti se zbog uznemiravanja javnosti 1558. protive izvođenju tragedije »Hekuba«, koju ipak početkom slijedeće godine izvodi družina Bidzaro. U prosincu 1562. godine Držić se seli u Veneciju, a 1563. godine spominje se kao kapelan mletačkog nadbiskupa. Svoj urotnički pothvat, plan prošpanjolski orijentirana prevrata u pet dosad poznatih pisama protiv dubrovačke vlasti, Držić obznanjuje 1566. godine u Firenci kada piše toskanskom vladaru, vojvodi Cosimu I. Mediciju, zvanom Veliki, i njegovu sinu, princu Francescu, ali urota ne nailazi na podršku. Prema genealogiji obitelji Držić, Marin Držić umire u Veneciji, 2. svibnja 1567. gdje je pokopan u zajedničkoj grobnici bazilike Svetih Ivana i Pavla.

Marin Držić postao je, stvaralački prilagođavajući zahtjeve pirnih drama, kazališni mag u vrijeme afirmacije renesansnog kazališta. U vrijeme u kojem su prijevodi imali status samostalne književne vrste, a taj naš najveći klasik pokazuje sličnosti s idejama Angela Poliziana, projekcijama Niccolòa Machiavellija i petrarkističkim parafrazama, Držić nadilazi stereotipna oponašanja antičkih uzora i talijanskih autora, Plauta i Terencija. Ovladavši konvencionalnim pravilima i »učene« komedije i pastirske igre, uvijek ih prilagođava i stvara, po poticaju različite, plautovske komedije (»Pjerin«, »Skup«, »Arkulin«), potom one kojima je ishodište u novelama (»Mande« ili »Tripče de Utolče«) te samostalne komedije (»Dundo Maroje«, »Novela od Stanca«), izgradivši theatrum mundi temeljen na suprotnostima fantazije i realnosti i u čijem središtu nije providnost nego čovjek.

Najznamenitije Držićevo djelo je komedija »Dundo Maroje«, o kojoj na stranicama Dom Marina Držića piše: »Pet činova u prozi višeslojne komedije, s ljudima nazbilj i onima koji su samo privid prvih, ljudima nahvao iz negromantova alegorijskog prologa… Po obrnutom svijetu prologa negromanta Dugog Nosa, Držić ironično laska dubrovačkoj vlasteli i nudi makijavelističku misao o nepromjenjivosti ljudske prirode. Za razliku od takvih koji se ne mijenjaju, lucidni Pomet, iznimni pojedinac koji je ‘kralj od ljudi’ jer se ‘umije vladat’ i akomodavat, u svojim makaronsko-latinskim izjavama veliča znanje, neuhvatljivu, stihijsku sreću, fortunu, dohvatljivu putem vrline, virtus, samo od onih sposobnih. Stavom da pojedinac svojom sposobnošću, i to odlučnošću i strpljenjem, sam stvara svoju sudbinu, Držić primjenjuje humanistička načela scenski integrirana.«