Iako će, ne bez vraga, veliki David Bowie u kolektivnom pamćenju ostati i kao najveći kameleon rocka zbog sposobnosti stalne fizičke i artističke transformacije kroz dugu karijeru, Paul Weller mu je po tom pitanju za petama. Možda njegov pristup filozofiji da samo mijena stalna jest nije bio toliko radikalan u artističkom smislu, ali svakako jest dosljedan i što je važnije, kao i u Bowieovom primjeru, uspješan. Dobro, možda modfather kako mu tepaju nije planetarna zvijezda tog formata, više ga se drži britanskim nacionalnim blagom, no već činjenica da je u svakom od posljednjih pet desetljeća imao barem jedan album na broju jedan najprodavanijih albuma u Ujedinjenom Kraljevstvu, vrijedan je poštovanja.

Dakle, još kao teeneger Weller je u drugoj polovici 70-ih harao sa svojim The Jam, bandom kroz koji je zapravo htio preporoditi mods kulturu 60-ih, redefinirati northern soul, pa poprimio ponešto od punka u nastajanju i kasnije se ukrcao na vlak new wavea. The Jam je ugašen njegovom voljom, da bi se ubrzo ukazao u duetu The Style Council s kojim je odbacio gitarske rifove i figurativno i doslovno iz kožne jakne i Dr. Martens čizmi uskočio u espadrile i Lacoste džemper i zagazio u vode synth popa i euro-šansona s natruhama jazza. Malo se pogubio krajem 80-ih, započeo solo karijeru na valu rave kulture, no to je na sreću kratko trajalo i onda se ponovno izmislio, vrativši gitaru na rame i okrenuvši se klasičnijem rocku protkanom blue-eyed soulom s kojim ne samo da je revitalizirao karijeru pred kritičarima i sve brojnijom publikom, već je postao svojevrsni svjetionik, inspiracija širokoj lepezi bendova koje će povijest pamtiti pod zajedničkim nazivnikom brit pop, posebno za braću Gallagher iz grupe Oasis.

Još uvijek u naponu autorske snage, s albumima finog komercijalnog potencijala i visokih zanatskih standarda, Weller je odlučio snimiti prvi album obrada pod nazivom „Studio 150“ 2004. godine. Iz tadašnje perspektive, kritika je potez gledala ispod oka, posebno što se u kolekciji zaboravljenih bisera i očitih Wellerovih favorita, zalomilo i nekoliko „populističkih“ izbora, Dylanova „All Along The Watchtower“ koju poslije Hendrixa više nije imalo smisla obrađivati, i lagani disco hit „Thinking Of You“ Sister Sledge prije svih. S dvadeset godina odmaka, taj je album sazrio dobro, Wellerova viđenja su unikatna, osobna, pomaknuta u odnosu na originale, a posebno plijeni njegova vatrenost u vokalnoj ekspresiji.

Dva desetljeća kasnije, Paul Weller, sada 68-godišnjak, ponovno prekopava po tuđim katalozima. I ovaj put je motiv fanovska fascinacija,  ljubav prema glazbi drugih, nikako ne posljedica nedostatka inspiracije. Uostalom, Weller nas je prošle godine počastio albumom „66“ ispunjenim prigušenom glazbenom ljepotom i neusahlim glazbenim talentom.

„Find El Dorado“ je ispunjen nepoznatim, većim dijelom i opskurnim pjesmama podjednako slabo poznatih autora, jer imena poput Eamona Friela, Bobbyja Charlesa, Christyja Moorea, White Plainsa, Williea Griffina, Mikea Watersona  ili Jakea Fletchera znače malo ili ništa i iznadprosječnom pratitelju pop kulture. Kad su imena zvučna poput Bee Geesa, Kinksa, Richiea Havensa ili The Flying Burrito Brothers, Weller se opet potrudio da to ne budu prvoloptaški hitovi, pa se ovdje u prvom slučaju dohvatio pjesme „I Started A Joke“ datirane davno prije negoli su Bee Gees postali svjetski disco fenomen. Njihov psihodelični pop pretvorio je u akustičnu, orkestriranu baladu bowieovskog stila. Sličan tretman dobila je i „Nobody’s Fool“ Kinksa koja čak nije ni našla mjesto na nekom od njihovih albuma, riječ je o temi iz TV serije „Cold Turkey“ s početka sedamdesetih godina. Richiea Havensa povijest će pamtiti prije svega po otvaranju Woodstocka i  nezaboravnoj „Freedom“.  Paul Weller je ovdje iskopao relativno novu (snimljena 2002., uz „Daltry Street“ koju je Wellerov basist Jake Fletcher potpisao 2019., najnovija je stvar na albumu koji „gađa“ uglavnom početak 70-ih), slabo poznatu, ali divnu stvar „Handouts In The Rain“. Rekreirao ju je vjerno, bez namjere da je „prevede“ na sebi glazbeno familijarniji jezik. Nakon ove uvodne pjesme pokazat će se da je taj princip Weller primijenio na gotovo sve stvari kojih se ovdje dohvatio.

Pjesmu „White Line Fever“ skladao je i prvi snimio Merle Hagard, no Weller je obradio verziju The Flying Burrito Brothers s njihovog ne baš cijenjenog albuma iz 1971. Uz ovu stvar valja se vratiti na priču o Wellerovom glazbenom kameleonstvu s početka ovog teksta. Naime, uz svo šarenilo žanrova koje je doticao kroz desetljeća, nekako je uvijek zaobilazio country. E, sad se i tu pribilježio, „White Line Fever“ je i u njegovoj verziji nešto najbliže bluegrassu što je ikad snimio. Generalno, uz keltski prizvuk „One Last Cold Kiss“, „El Dorado“ i zaključne „Clive’s Song“ u kojoj mu je vokalno pomogao veliki Robert Plant, i općenito klasično-akustičnu atmosferu, ovo bi djelo moglo ostati upamćeno kao naj-folk album Paula Wellera.

Stvar koju je možda mogao preskočiti je „Pinball“, objektivno jedinu s karakteirstikama hita s obzirom da je 1974. dosegla do 22. mjesta britanske top liste. Jedini uspjeh Briana Prothereoa ujedno je zaista izvrsno odsvirana, otpjevana i aranžirana stvar, jedan od najimpresivnijih zaboravljenih soft rock bisera iz 70-ih godina. Wellerov prepjev je ugodan, prigušen i melankoličan, ali jednostavno inferioran u odnosu na „savršeni“ original.

Pridjevima „ugodan, prigušen i melankoličan“ bi se mogao okarakterizirati cijeli album. Neke će možda – s mišlju kako je znao biti najuvjerljiviji kad bi malo „zarežao“ – zasmetati što Weller ovdje kao da vježba lijepo školsko pjevanje, pa na trenutke djeluje sterilno i emotivno distancirano. No, ne treba biti prestrog.

Misija „traženja  El Dorada“ kao da i nije bila transformacija, odnosno radikalna metamorfoza predložaka, već podsjećanje i trganje od zaborava. Jedno elegantno fanovsko odavanje počasti autorima koji su (uglavnom) bili i ostali dobro čuvane tajne svijeta moderne glazbe.