Pet godina nakon zapaženog debija »Zemlja Kamenog Bizona« (Dallas Records, 2021). ljubitelji alter rock scene opet će uživati u »brojenju mrava«! Naime, »Nezavisna Država Dvorište« vrlo je uspješan nastavak spomenutog prvijenca, a to znači da Zoran Klasić Klas (vokal, gitara, programiranje) i Neira Mušić (gitara, synth, vokal) opet nude nesvakidašnji, otkvačeni i zanimljiv pristup stvarnosti predočen slušatelju kroz metaforične i simbolične stihove kojima se nastoji oslikati stanje duha i psihe autora, ali i slika okoline, odnosno društva i načina života u kojem živi čovjek koji stvara te i takve stihove i glazbu.

Programatska pjesma

Možda je za pristup ovom albumu najbolje citirati stihove iz pomalo programatske pjesme ovog albuma, teme »Dvorište« koja počinje stihovima: »U dvorištu moje glave pliva jedna divlja riba, od A do B do C, sasvim je svejedno gdje. Volio bih da je upoznaš…«. Pa ako odlučite upoznati tu ribu i to dvorište koje ima veliku dvoranu u koju »natočiš dva, tri oceana i i pustiš ribe neka se ljube«, onda ćete, volite li alter i indie rock izraz, zasigurno uživati, kako u ovoj spomenutoj psihodeličnoj baladi o snazi unutarnjeg svijeta, stanju duha i bijegu od nesklone stvarnosti, tako i u nizu drugih posebnih pjesama ovog neobičnog i kvalitetnog albuma.

Uvodna »Pustinja« mračna je slika svijeta psihe osobe ugrožene suvremenim načinom života pri čemu se taj košmar čitatelju i slušatelju prenosi kroz slike snoviđenja koje se stapaju s mračnim dijelom svijeta bajki Ivane Brlić Mažuranić, a s glazbene strane pjesma iz tugaljive psihodelične ispovijedi kreće prema žestokom alt rocku furioznog ritma.

Slijedi »Nebo« odlična obrada kultne pjesme beogradskih novovalnih majstora iz grupe Električni orgazam. Mravi obradi pristupaju rokerski svježe s funky rock ritmom što je suprotno stilu beogradskih novalnih legendi utemeljenom te davne 1981. godine na zvuku klavijatura.

No, tekst ostaje isti, a to znači da iskazuje pobunu i bunt kroz rasplesani ritam i sjajne stihove: »Moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju sheme. Žele još jednu kopiju svoju, da njome vrate nestalo vreme. Al’ ne dam svoje ja ideale, jesti ću snove umesto hleba, ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba.«

»Drukčije dručkije« je obrada njihove pjesme s prvog albuma pri čemu je u ovo uspješno poigravanje riječima koje nudi i temeljni smisao pjesme realizirano uz pomoć harmonikašice Merime Ključo te lagano psihodelično uključivanje orijentalnih i balkanskih folk motiva što odgovara i tekstu: »Kad omotam oko uha ruke, ja otputujem na jedno ludo mjesto, lijepo mjesto, dobro mjesto, neko mjesto dručkije, dručkije«. I »Igračka« nudi pomjerenu slika svijeta, posebno kroz odnos dvoje ljudi, a ta snoviđenja, more i košmari popraćeni su alter rockom čvrstog izraza i ritma obogaćenog podlogom klavijatura.

Otpor, a ne bijeg

»Oštećeni« su čista psihodelija i košmar u tekstu koji u početku prate folk napjevi koji se pretvaraju u rock žesticu u kojoj čujemo i njemački jezik koji idealno odgovara ovom žestokom spoju punka i industrial rocka s odličnim gitarama. »Invisible man« i »Đoni« dvije su pažnje vrijedne psihodelične balade o izgubljenosti, osamljenosti i nevidljivosti suremenog čovjeka ostvarene kroz kombinaciju psihodelije, prog rocka i eksperimentalnog pristupa zvuku.

Govoreći o novom albumu Klas ističe kako se »Nezavisna Država Dvorište« prirodno nastavlja na prvi album »Zemlja Kamenog Bizona«, ali dolazi iz drukčijeg unutarnjeg pejzaža.

– Svako djelo svojevrsno je ogledalo koje reflektira stanje autora u određenom trenutku. Prvi album bio je otvoreni prostor bez granica, dok je drugi reakcija – sigurna kuća nastala iz potrebe da se zaštitimo od erozije smisla i empatije te rastuće ljudske gluposti. »Nezavisna Država Dvorište« nikako nije bijeg — ona je otpor, rekao je Klas, dok je Neira Mušić dodala:

– Naše pjesme su i dalje igre u kojima se lovimo s osjećajima, igramo skrivača s raspoloženjima i dobacujemo namjerama. U ovaj album stavili smo sve – ono što volimo, čega se bojimo, što nas ljuti i što nas ispunjava. U danima sveopće apatije koja nas okružuje iščupali smo iz sebe najviše, u želji da ljude podsjetimo da to isto potraže i u sebi. Na kraju, naše je pravo osjećati i biti sve ono što jesmo.