CRIKVENICA  Kao i puno mladih ljudi, 19-godišnji Crikveničanin Filip Blažević potražio je sreću daleko od doma. Barem na neko vrijeme. Kao i njegove vršnjake, u inozemstvo ga je usmjerila gospodarska kriza. Filip već pola godine radi kao kuhar u njemačkom gradu Herzogenaurachu, u sjedištu Pume.
  

– Radio sam u hotelu Slaven u Selcu i 1. kolovoza sam dobio plaću koja meni nije bila dovoljna. Požalio sam se jednu večer prije izlaska djedu, a on mi je rekao da je svugdje tako. Pričali smo duže, pričao mi je kako se nekad bolje živjelo, da je bilo više novca i pričao mi je o svom odlasku u Njemačku. Nakon nekih njegovih priča samo sam mu rekao da i meni pomogne, da bih i ja želio otići. Pogledao me i pitao: Sigurno želiš? Nisam mislio da je to nešto ozbiljno, ali drugi dan kada sam došao s posla, svi smo sjeli zajedno da bi mi djed rekao da se čuo sa svojim prijateljima i da trebam biti u Njemačkoj za 15 dana. Pet dana prije nego što ću krenuti počela me loviti panika i nisam htio otići. Bilo me strah. Ali na kraju smo sjeli djed i ja u auto to jutro i on me otpeljao do Njemačke i ostao sa mnom par dana. Istu večer smo otišli na večeru s njegovom prijateljicom i mojom sadašnjom šeficom. Drugo jutro sam sa šeficom otišao na posao i taj dan neću nikada zaboraviti. Kad me pokupila, bio sam u tenisicama i Adidasovoj majici. Poslala me da se presvučem. Dobio sam posao u Pumi, a ja došao u Adidasu. Prvi dan od 6 do nekih 11 sati nisam progovorio riječi od straha. Nakon par dana je djed otišao, a onda je počeo najgori mjesec u mom životu. Nazivao sam doma kad god sam stigao...
  

Susreti s poznatima

Filip radi u sjedištu Pume, u zgradi radi oko 700 zaposlenika, dizajnera, stručnjaka za marketing... Crikveničanin se brine da zaposlenici i partneri Pume uživaju u objedu.

   – Posao je super, ne može ga se usporediti s ničim jer nema sličnosti s restoranom niti s hotelom. Nema toliko stresa koliko sam navikao prije, radi se opuštenije i s puno ljubavi jer to je jako bitno u ovom poslu.

   Radim svakim danom od 6 do 15 sati, s tim da su vikendi slobodni. Zna se dogoditi radna subota ako nam dolazi netko, ali to se posebno plati.

   Posao u Pumi donosi susrete sa svjetski poznatim sportašima.

   – Puno poznatih nam dolazi. Pripremao sam hranu i upoznao Diega Maradonu, Usaina Bolta, Rihannu, Arsene Wegnera, Antonija Contea, Jurgena Klopa... Svi su se ponašali sasvim normalno, niti umišljeno niti uzvišeno. Moglo se popričati s njima. Jedino je Rihanna došla u pratnji pet-šest zaštitara i do nje se dolazilo malo teže. Kad nam dolazi neko važan, svi iz tima sjednemo i dogovaramo se. Znamo pričati po sat-dva jer ipak je to hrana za sportaše, mora biti na visokoj razini, i ukusom i izgledom. Kad dolaze sportaši, obično to bude lagana hrana i puno puno povrća.

   Jednom prilikom smo se iznenadili kad smo spremali ručak za jednu od najboljih ekipa na svijetu. Pred kraj večere su nam došla trojica igrača i zamolili da im u pecivo stavimo komad mesa jer da im je dosta povrća i gluposti. Nasmijali smo se, dali im po želji i popričali.
  

Stigao i prijatelj

Filip odnedavno ima i društvo.

   – U prosincu sam došao na ideju da uzmem nekoga iz Hrvatske. I tako je stigao moj dobri prijatelj Vernes Omerašević, isto kuhar s kojim sam išao u školu. Rekao je – nemam što izgubiti – i došao. Bilo je teško prvih 15 dana, otišao je na dva razgovora i ništa. Već sam se bojao da će se morati vratiti. I kažem ja šefici za Vernesa, a ona meni da im treba još jedan kuhar. Dala mu je mjesec dana da se pokaže i sve je prošlo dobro. Sad zajedno radimo. U Pumi je još jedan Hrvat, glavni dizajner za odjeću i obuću u BMW-u. Naime, Puma je sponzor Mercedesu, Ferrariju i BMW-u u formuli, tako da se tamo dizajnira odjeća i obuća.

   Kuhaju li se hrvatska jela u Pumi?

   – Šef je Portugalac tako da se pripremalo dosta portugalskih specijaliteta, uz njemačke. U kuhinji rade Rumunj, Talijan i nas dvojica Hrvata. Često radimo jela iz tih država, pa tako i hrvatska jela. Na jednoj večeri smo kao desert ponudili crikveničke palačinke. Gosti, među njima i poznate ličnosti, bili su jako zadovoljni, moglo bi se čak reći i oduševljeni. Kad sam vidio kako se ovdje radi, mogu reći da su ljudi koji su me učili u školi, a hvala im jer sam bio dosta živ, vrhunski kuhari, priča crikvenički kuhar.