Ugostitelji žale za Talijanima, a otkako je došao EU i za Rusima, koji su dnevno trošili pet tisuća kuna. Najbolji gosti su Hrvati, ali krajem devedesetih bolje stojeći domaći gosti otišli su u Dalmaciju
CRIKVENICA/NOVI VINODOLSKI Što gosti crikveničko-vinodolske rivijere preferiraju u restoranima? Kakvi su nam gosti? Ugostitelji kažu da je teško uopćeno odgovoriti, ali da prevladavaju gosti koji izabiru klasičnu ponudu. Omiljena poslastica su dnevni meniji po četrdesetak kuna, a žaluje se za našim susjedima Talijanima koje je potopio prelazak s neprežaljene lire na euro.
– Kakvi su gosti? Jedu menije od 40 kuna, što i nije iznenađenje s obzirom na strukturu gostiju koji nam dolaze. Ima i malo boljih gostiju, ali ne dolaze do izražaja od prosjeka, rijetki su. Takvi gosti u pravilu traže kvalitetnu ribu, a vole i autohtona jela, pića, pogotovo rakiju. Jako su zadovoljni morskim specijalitetima, kaže nam ugostitelj iz Novog Vinodolskog, dodajući da većinu stolova restorana popune Nijemci i Austrijanci.
Poanta cijele priče je da su daleko najkvalitetniji gosti Hrvati. Uz sav turizam o kojem pričamo, oni koji su daleko najbolji potrošači i koji cijene hranu su naši ljudi. Kupovna moć je slabija, ali Hrvati znaju što je dobro jelo i znaju uživati. I nije bitno jesu li iz Zagreba ili negdje drugdje s kontinenta, prepoznaju i cijene dobru spizu. Na drugom mjestu su Slovenci koji štuju hranu i kvalitetu, kaže naš sugovornik koji je cijeli život u ugostiteljstvu.
– Gotovo da drugih gostiju i nemamo. Preferiraju lignje i roštilj,miješano meso i ražnjiće. Poznati smo kao destinacija ćevapčića, nemam ih na meniju, ali nekad ih znam imati, čisto radi ponude, kaže ugostitelj u Novom.
Žal za Talijanima
U Crikvenici će nam reći da su zadnje dvije-tri godine čudne. Ima gostiju, ali to nisu oni gosti od prije. Najčešće se jedu meniji, a izvan dnevnih kalupa opet prevladava klasika. Bečki, lignje, miješano meso, ražnjići, ćevapčići, uz neizostavni pomfrit…
S nostalgijom se crikvenički ugostitelj prisjeća Talijana. To su ljudi koji drže do obitelji, koji vole zajedno sjesti, koji vole popričati. I njihova večera traje satima, zabavljaju se i uživaju. Zna ih doći po 30. Ali, otkako je stigao euro, nekadašnju priču o Talijanima koji troše možemo zaboraviti, kaže nam crikvenički ugostitelj.
Isti uvod ponudit će još jedan ugostitelj iz Crikvenice.
– Talijani su bili oličenje dobrih gostiju, nekad su jeli nekoliko sljedova ribe, a danas su sveli na jednostavan izbor, jedno jelo. Nekadašnje skupe večere zamijenili su jednostavnijima. Nijemci su tradicionalni, to su gosti kod kojih ne prevladava hedonizam nego preferiraju količinu. Gosti koji posljednjih godina dolaze u Crikvenicu skromno ulaze na gastronomsku scenu.
Slovaci i Česi imaju drugačiji životni stil. Čak nije u pitanju ni novac, oni rjeđe zalaze u restorane, odabiru pašte i pizze.
Međe u glavama
– Pala je kvaliteta gostiju, čak prodaš više, ali jeftinijih namirnica. Treba se prilagoditi tome. Nažalost, prošle su sedamdesete i osamdesete, kad su dolazili bogati Nijemci koji su jeli jastoge. Prije sedam-osam godina samo u kolovozu bismo prodali sto jastoga, a danas rijetko uopće bude upita čitave sezone.
Problem je što su dobrostojeći Hrvati, koji su krajem devedesetih dolazili u Crikvenicu, otišli u Dalmaciju, na otoke. Prije bismo prodali kvalitetnu ribu od pet kila kao ništa, danas je to rijetkost. Naleti i danas ekipa koja u jednu večer potroši 20 tisuća kuna, ali to je rijetko, a jednom mjesečno bismo morali imati takvu klijentelu.
I još jedna, pomalo surova istina koja se kosi s općeproklamiranom idejom o Europi bez granica. Međe nisu izbrisane, žive u glavama, tvrde ugostitelji.
– Zapadni gosti ne žele sjediti s gostima s istoka Europe. Nitko to ne piše, ali to je živa istina. Još uvijek.
