Crkvica sv. Nikole uz glavnu prometnicu koja iz pravca Rijeke vodi u središte Crikvenice, zaštićena visokim stablima / Foto Marko GRACIN
Ruska pravoslavna crkva u Crikvenici je izgrađena 1924. godine na inicijativu Rusa, koji su nakon Oktobarske revolucije pobjegli u Crikvenicu, a posvećena je sv. Nikoli. Crkva je sagrađena u stilu ruskog crkvenog graditeljstva, a uz nju je podignut i zvonik. Obnovljena je osamdesetih godina 20. stoljeća, no već je godinama zatvorena
U razgovoru hrvatske predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović i ruskog predsjednika Vladimira Putina, održanom ovaj tjedan u Sočiju, spomenuta je i ruska pravoslavna crkva u Crikvenici i potreba njezine obnove. »Razgovarali smo i o jačanju kulturne i znanstvene suradnje. Rusija i Hrvatska prepoznaju značaj dijaloga naših crkava i nužne zaštite kršćana u svijetu. Obnovom crkve u Crikvenici mogla bi se početi služiti i liturgija«, rekla je Grabar-Kitarović.
Na internetskoj stranici Turističke zajednice Crikvenice o toj je crkvi tek kratko zapisano: »Ruska pravoslavna crkva u Crikvenici je izgrađena 1924. godine na inicijativu Rusa, koji su nakon Oktobarske revolucije pobjegli u Crikvenicu, a posvećena je sv. Nikoli.
Crkva je sagrađena u stilu ruskog crkvenog graditeljstva, a uz nju je podignut i zvonik. Obnovljena je osamdesetih godina 20. stoljeća, no već je godinama zatvorena.«
Sanja Škrgatić ravnateljica centra za kulturu dr. Ivan Kostrenčić ispred Ruske pravoslavne crkve
Gdje se nalazi ta crikvenička crkvica sv. Nikole, zaštitnika djece, putnika, pomoraca i svih drugih koji su životom vezani uz more? Uz glavnu prometnicu koja iz pravca Rijeke vodi u središte Crikvenice, iznad današnjeg hotela Palace, zaštićena visokim stablima.
Vrata crkvice
Gotovo u cijelosti kamena, izvana izgleda dobro sačuvana i kao da joj nikakva obnova ne treba, štoviše u odvojenom zvoniku se još vidi i zvono i dio njegova konopa.
Utočište
Crikveničanka Đurđica Ivančić-Dusper toj je crkvi posvetila cijelo poglavlje u svojoj knjizi »Zmed gromač. Dih negdanje Crkvenice« koju su 2004. godine objavili Izdavačka kuća »Adamić« i Ustanova u kulturi »Dr. Ivan Kostrenčić«. Na lijepoj čakavštini Ivančić-Dusper piše o ovoj crkvi, o onima koji su je sagradili, kako je ta crkva živjela i kako su Crikveničani prihvatili izbjegle ljude, o suživotu… Sve u tekstu naslova »Remo kanpanat va Rusku crikvu…«.
Stara fotografija interijera
Autorici zahvaljujemo što nam je dopustila korištenje tog vrijednog rada i uputila nas na Crikveničanku čiji je djed iz Rusije, u davno vrijeme, u Crikvenicu došao kao izbjeglica. Već u uvodu toga teksta ona zapisuje:
Nama nije poznato da su predsjednici Rusije i Hrvatske razgovarali o hramu svetoga Nikolaja u Crikvenici. Ako jesu, čijom inicijativom opet nismo upoznati. Poznato nam je da se ruska zajednica u Hrvatskoj interesira da, ako je moguće, dobije taj hram na korištenje, čemu se mi ne protivimo. Hram bi ostao vlasništvo Eparhije gornjokarlovačke, a bio bi dan ruskoj zajednici na korištenje. Ja očekujem da nastavimo razgovore u tom pravcu.
Hram u Crikvenici je sagrađen 1928. godine, od ruskih emigranata koji su se tu naselili poslije bijega od boljševičke vlasti iz Rusije. Ruski emigranti su ga koristili do početka Drugog svjetskog rata, a poslije rata, točnije 1956. godine Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve sve hramove, koje su sagradili ruski emigranti, s izuzetkom hrama Svete Trojice u Beogradu, bivaju predani u nadležnost Srpske pravoslavne crkve. Hram u Crikvenici uknjižen je u vlasništvo crkvene Opštine Rijeka 2015. godine, objasnio je o ovoj temi gornjokarlovački episkop Gerasim.
»… mala crikva drugačija od seh drugeh. I je drugačija: Sam vrh tornja j’ okrugal, a toranj odvojen. Se j’ osim vrha tornja, napravljeno od beloga klesanoga kamika. Okolo j’ mali park i kamena ograda. Reć bi da se ovde skriva nekakova posebna pripovest. I je tako. To je pripovest crkveniške ruske pravoslavne crikvi. Kako se j’ Crkvenice našla prava ruska pravoslavna crikva? Rusku su crikvu, posvećenu sv. Mikule, va Crkvenice dali 1924. udelat Rusi, ki su bižali z Rusije nakon Oktobarske revoluciji 1917. i dospeli i va Crkvenicu. Njeju gradnju pokrenula j’ i pomogla Ruskinja Hartvig, žena tadašnjega ruskoga ambasadora va Beogradu, i Srpkinja udovica Milovanović, uz pomoć tadašnjega Ministarstva vjera va Beogradu. Delali su ju, po projektu ing. arh. Stjepana Rovešnjaka, domaći ljudi, Građevno poduzeće Stanka Cara i poduzeće braće Manestar zi Svete Jeleni…«
I dalje zapisuje: »Ruska j’ crikva bila građena i namenjena prvenstveno ‘crkvenišken’ Ruson. To njin je bila potreba i utočište va izbjegličken životu. Va njoj su imeli svoji obredi keh je obavljal baćuška (»pučki naziv za ruskoga pravoslavnoga popa«) Dimitrije Kutjenko. Va održavanju crikvi ‘desna ruka’ mu j’ bil general Sokolov, isto izbjeglica«.
Celi brod Rusi
S ovom crkvom i temom ljudi izbjeglih iz Rusije u ovaj kraj, koliko je to bilo moguće, upoznala nas je i prof. Sanja Škrgatić, ravnateljica crikveničkog Centra za kulturu »Dr. Ivan Kostrenčić«, zapravo s onim što je o njoj čula ili pročitala u knjizi »Zmed gromač«.
Prije svega kaže da je sve to potrebno istražiti, ali da je poznato da su ti izbjegli ljudi brodom pred Crikvenicu stigli oko 1920. godine – »celi brod Rusi«, »bilo ih je, govore, nekuliko stotin«, piše Ivančić-Dusper. Smješteni su bili u crikveničkim hotelima i kod privatnih iznajmljivača, i bili su dobro prihvaćeni. Domaći i pridošli upoznavali su se i međusobno poštovali, štoviše prof. Škrgatić kaže da su Crikveničani dobro prihvatili te izbjeglice, podržavali ih u kulturnom smislu, pa i dolazili u njihovu crkvu.
»Dosti se j’ Crkveničani bilo naučilo hodit va rusku crikvu aš su voleli slušat njihove lipi crkvene pjesmi«, »neke Crkveniškinje zi crkvenoga zbora va Veloj crikve, stalno su pjevale i poli njih«, prenosi sjećanja nekih Crikveničana knjiga »Zmed Gromač«.
I danas u Crikvenici ima potomaka ruskih izbjeglica i ruskih prezimena. Telefonom smo razgovarali s Crikveničankom Ivanom Butković, unukom Ivana Kosagova koji je u Crikvenicu prije gotovo stoljeća stigao kao izbjeglica, u Crikvenici ostao, oženio se njezinom bakom.
– Godine 1927. su se moja baka Crikveničanka Ljuba Lovrić i djed Ivan Kosagov u Crikvenici oženili. Djed je s drugima kao izbjeglica došao iz Petrograda, a došlo ih je jako puno. I danas u Crikvenici ima ruskih prezimena Smirnov, Usihanov, Kosagov. Moj djed je umro 1939. godine jer je bio bolestan. Imam njegove slike, slike njegove obitelji, i imam obiteljska sjećanja. Baka Ljuba i djed Ivan su imali troje djece, kćerke Jelenu, moju mamu, kćerku Tanju i sina Vanju. Ja sam najstarija njegova unuka, i ime sam dobila po njemu. Kad prođem pored ruske crkve, uvijek pogledam i sjetim se da ju je i moj djed, s mnogima drugima koji su u Crikvenicu došli, gradio, ispričala nam je Ivana Butković.
Neki od tih izbjeglih ljudi su iz Crikvenice otišli vrlo brzo, neki kasnije, neki su ostali, »… neki su se oženili za Crkveniškinje i za vavik ostali na crkveniškem groblju…«, bilježi Ivančić-Dusper donoseći i niz sjećanja starijih Crikveničana.
»Još dosta let nakon Drugoga sveckoga rata ruska crikva j’ bila oprta i va njoj su se od vrimena do vrimena održavali obredi. Jedan od zadnjeh bila j’ 4. kolovoza 1957., ženidba… Crkveniška ruska crikva 70. let prošloga stoljeća je, kako i neke druge va Jugoslavije ke više nisu bile aktivne, prešla pod upravu srpske pravoslavne crikvi pa je tako crkveniška potpala pod eparhiju Gornjo-karlovačku sjedišten va Karlovcu«, otkriva Ivančić-Dusper u svom radu. Isto tako, navodi da je 80-tih godina prošloga stoljeća crkva obnovljena izvana, no da njezin interijer još čeka obnovu. Zaključuje: »Iako danas zaprta ruska pravoslavna crkva j’ i dalje posebna zanimljivost Crkvenice. I totu j’ zapisan del njezine povijesti«.
– Iako danas zaprta ruska pravoslavna crkva j’ i dalje posebna zanimljivost Crkvenice. I totu j’ zapisan del njezine povijesti
– Dosti se j’ Crkveničani bilo naučilo hodit va rusku crikvu aš su voleli slušat njihove lipi crkvene pjesmi
– Njeju gradnju pokrenula j’ i pomogla Ruskinja Hartvig, žena tadašnjega ruskoga ambasadora va Beogradu, i Srpkinja udovica Milovanović, uz pomoć tadašnjega Ministarstva vjera va Beogradu
– Ruska j’ crikva bila građena i namenjena prvenstveno ‘crkvenišken’ Ruson. To njin je bila potreba i utočište va izbjegličken životu
– Još dosta let nakon Drugoga sveckoga rata ruska crikva j’ bila oprta i va njoj su se od vrimena do vrimena održavali obredi. Jedan od zadnjeh bila j’ 4. kolovoza 1957., ženidba…
