napredak je očigledan i vidim da smo naučili nešto i ja i moji polaznici, a posebno sam zadovoljan činjenicom da u ovom posebnom ambijentu mogu punih sedam dana raditi i razgovarati o onome što volim, a to je književnost kojom se ovdje bavimo pa gotovo 24 sata, što je za mene divno – Davor Mandić / Snimio Marinko KRMPOTIĆ
Sadržajem jednu ogromnu radionicu treba »sabiti« u sedam dana, kroz 42 sata prenijeti veliku količinu podataka i znanja. Taj intenzitet za sve je nas bio izazov, no, napredak je očigledan i svi smo naučili nešto, kaže jedan od voditelja, riječki pisac Davor Mandić
STARA SUŠICA Svašta se »izdogađalo« tijekom gotovo jednotjednog boravka polaznika i predavača tradicionalne, osme Ljetne škole pisanja CeKaPea kojoj je i ovog ljeta domaćin bio romantični dvorac u Staroj Sušici.
Rad je počeo tijekom kišne nedjelje koja je svima pokazala kako izgledaju oni kišni i hladni dani goranske tmurne jeseni, potom se ljeto vratilo, pa su onda porušena stabla ispred dvorca što je ostavilo jak dojam na sve sudionike, svjedočilo se proteklih dana raznim predavanjima i predstavljanjima, razgovarano i diskutirano o nizu različitih tema, čitani i komentirani radovi… i sve to u svega nekoliko dana zajedničkog rada pa i nije čudno što jedna od voditeljica i predavačica, riječka književnica Tea Tulić, kaže da je po njenom mišljenju temeljna odrednica rada to da je sve skupa iznimno intenzivno.
– Ta se intenzivnost odražava na rad i na tekstove koji nastaju. Puno radimo, puno učimo i onda puno i napravimo, a svemu skupa svakako pripomaže i ovo goransko ozračje koje je posebno i inspirativno. Mislim da ćemo tek kad se vratimo svojim kućama, i mi kao voditelji, i polaznici, spoznati što smo sve ovdje dobili od ovog intenzivnog oblika rada, pri čemu posebno ističem kako smo i mi koji smo došli poučavati, itekako puno naučili. Cilj radionice koju sam ja vodila – U potrazi za glasom – bio je razlikovati vlastiti autorski glas od literarnog na papiru, a uz to se dogodilo i to da nas je rad u uočljivoj mjeri poučio strpljivosti u odnosu prema tekstu i stvaralačkom činu općenito, odnosno disciplini pri pisanju što je, pokazalo se, jako bitno – rekla je Tea Tulić.
Svi nešto naučili
Njen dojam o intenzivnosti brojnih doživljaja i rada, njen kolega, riječki pisac Davor Mandić, voditelj radionice kratke priče, oslikao je riječima kako su ovogodišnje radionice bile svojevrsni maraton na 100 metara:
– Sadržajem jednu ogromnu radionicu treba »sabiti« u sedam dana, odnosno kroz 42 sata prenijeti veliku količinu podataka i znanja. Taj intenzitet za sve je nas bio izazov pa sam, primjerice, ja morao mijenjati neke zamišljene vježbe i prilagođavati se. No, napredak je očigledan i vidim da smo naučili nešto i ja i moji polaznici, a posebno sam zadovoljan činjenicom da u ovom posebnom ambijentu mogu punih sedam dana raditi i razgovarati o onome što volim, a to je književnost kojom se ovdje bavimo pa gotovo 24 sata, što je za mene divno jer je književnost i bavljenje književnošću često prilično samotnički posao – rekao je Mandić.
Kvantni skok
Palac gore realiziranom daju i polaznici. Ljubljančanin Samo Petančič od osam dosadašnjih radionica, dolazi već sedmi put. Dolazit će i dalje, kaže, jer »svaki put nakon što bih odradio Ljetnu školu, moji su tekstovi bili bolji, a posebno nakon prošlogodišnje radionice kad sam radio s Tatjanom Gromačom i ono što sam naučio bio je svojevrsni kvantni skok«, kaže Samo, a Srebrenka Peregrin, pripovjedačica iz Zagreba, vrlo je zadovoljna radom u grupi Tee Tulić: – Ove godine istražujemo svoju i obiteljsku prošlost, izgradnju cjelovitog portreta pa sam, kao i lani kad sam radila u grupi prof. Lujanovića, iznimno zadovoljna jer nakon svakog boravka u Ljetnoj školi CeKaPea dobijem i naučim nešto novo zahvaljujući čemu su i moji tekstovi bolji pa ću, naravno, dolaziti i ubuduće – rekla je Peregrin.