Petar Kuretić godinama je radio u Zagrebu, najprije u tvornici gumenih proizvoda »Ris«, potom dvanaest godina u državnom inspektoratu odakle pred dvije godine odlazi u mirovinu i vraća se u svoje seoce Razdrto, jedno od lijepih naselja brodmoravičkog kraja. Od početka ove godine iz svog Razdrtog Petar dva puta tjedno prelazi tridesetak kilometara do Delnica gdje volontira u Domu za starije i nemoćne osobe Domska vila Vinka, a pojašnjavajući nam svoj, na žalost, rijedak primjer humanosti i nesebičnosti Petar Kuretić kaže:

– Godinama se već bavim i jogom, a njen bitan dio je i shvaćanje smisla i svrhe života u što svakako spada i život s drugim ljudima, posebno razvijanje empatije prema svima koji trebaju pomoć. Upravo stoga odlučio sam se uključiti u neki oblik humanitarnog rada pri čemu mi je nekako najbliži bio ovaj delnički dom za starije osobe, kako po kilometrima, tako i po činjenici da i sam polako ulazim u to treće životno doba. Početkom ove godine predložio sam vlasnicima ovog objekta da volontiram, oni su prihvatili i tu sam. U početku sam dolazio jednom tjedno, ali sam brzo shvatio da je to premalo pa sada redovno dolazim svakog ponedjeljka i srijede, govori Kuretić koji pojašnjava i što sve u Domskoj vili Vinka radi.

Fizički težak posao

– Osoblju pomažem od 8 do 12 sati kad je to i najpotrebnije jer ljudima treba pomoći da izađu iz soba do društvenih prostorija. Uz to često im pomažem tako da skočim do trgovine kako bih im kupio što god im je potrebno. Posao nije kompliciran, ali je nekad fizički prilično težak, a uz taj fizički dio vrlo bitan je i onaj vezan uz komunikaciju sa štićenicima jer njima je često najvažnije da netko s njima popriča, da ih shvati kao osobu. Svi oni jako dobro znaju da njihov život polako prilazi kraju i većina njih to prihvaća s mirom. Jako dobro su me prihvatili, iako je u početku bilo podosta čuđenja jer nikome nije bilo jasno kako i zašto ja sve to radim dobrovoljno. Dokle ću volontirati ne znam, svakako dok me sve to bude ispunjavalo, govori Kuretić koji ističe kako je onu svoju temeljnu namjeru – razvijanje empatije prema starijim ljudima i razumijevanje života – ostvario.

– Čovjek treba biti ponizan. Zahvalan za sve što ima, čak i za sitnicu. Bahati smo dok smo zdravi i mladi. Ne razmišljamo o tome da jednog dana sve što je sada nama normalno i uobičajeno, više to neće biti. Svi stari ljudi kojima ovdje pomažem svakog ponedjeljka i srijede bili su kao mi, a mi ćemo jednog dana biti kao oni. Zbog toga čovjek mora imati jedan uravnotežen odnos prema životu. Nastojati uživati u svemu, pogotovo u onim malim stvarima. Uživati u sadašnjosti, živjeti sada jer samo to postoji. Nema ni prošlosti ni budućnosti, zaključio je Kuretić koji je, na žalost, jedini koji volonterski radi u Domskoj vili Vinka.

Poziv volonterima