Sjećanja Predraga Burića

Goranin iz Kapelskih kresova: “Kad sam “poginuo”, mama i baka su neutješno plakale”

Marinko Krmpotić

Foto M.KRMPOTIĆ

Foto M.KRMPOTIĆ

Nezaboravna je zadnja epizoda u kojoj sam »poginuo«. Došlo je toliko ljudi da sam ja sjedio na sudoperu i gledao tu epizodu, a kad je došla scena moje »pogibije«, mama i baka počele su plakati i nikako se nisu mogle smiriti. Bio sam jako omiljen kod djevojaka i sve je to bilo jako lijepo i donijelo mi brojne ugodne trenutke i poznanstva



Punih se 45 godina navršava ove godine od početka emitiranja kultne hrvatske TV serije »Kapelski kresovi«, prve TV serije u boji stvorene u Hrvatskoj.


Ta je serija obrađivala dane Drugog svjetskog rata, točnije ustanka protiv talijanskih okupatora na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Scenarij su napisali Ivan Hetrich, koji je bio i režiser, i Veljko Kovačević, književnik i aktivni sudionik svih tih zbivanja, borac u partizanskim jedinicama. Serija je snimana tijekom 1974. i 1975. godine na autentičnim lokacijama Gorskog kotara, a smještena je bila u izmišljeno naselje nazvano Mjesto koje su »glumile« Lokve u kojima je snimljen najveći dio serijala od 13 jednosatnih epizoda.


Glumačku ekipu činilo je više od 200 glumaca koje je predvodio tada iznimno popularni Boris Dvornik koji je glumio Dimnjačara, povijesno istinit lik čuven po svojoj svojeglavosti. Upamćeni su ostali i likovi Riđana kojeg je glumio Božidar Orešković, komandanta Ljube kojeg je utjelovio Zdenko Jelčić, artiljerca kojeg je glumio Pero Jurišić, ekonoma (Zvonko Lepetić) i Prsana (Miloš Kandić), a Nadi Gaćešić (Ina) i Žarku Radiću (Jastreb) to su bile prve velike uloge.





Stanovništvu Primorsko-goranske županije posebno je zanimljivo bilo vidjeti neke tzv. naturščike, dakle obične ljude koji su bili uključeni u seriju tako da im je dana neka manja uloga. Neki od njih stekli su, zahvaljujući odlično odigranoj ulozi koja se provukla kroz nekoliko epizoda, veliku popularnost, a najzapaženiji je svakako bio Predrag Burić, tada trinaestogodišnji učenik sedmog razreda OŠ Dr. Branimira Markovića iz Ravne Gore.


On je glumio kurira Srećka i to je činio tako dobro da je uz najveće zvijezde serije i on privukao veliku pažnju. Vidi se to ponajviše iz činjenice da su 1976. godine, nakon što su »Kapelski kresovi« doživjeli ogromnu popularnost u cijeloj tadašnjoj državi, intervjui s njim bili objavljeni – uz sliku na naslovnici – u tada jako čitanom časopisu »Studio«, potom i u »Areni« te »Vikendu«!No, gdje je danas Predrag Burić, Srećko iliti Klinac, kako su ga u seriji znali nazivati Dvornik i ostali?

Na pragu šezdesete


Još malo pa na pragu svoje šezdesete, Burić danas, uz suprugu zaposlenu u uredu javnog bilježnika i sina koji studira povijest, živi u malom goranskom mjestu Kupjak, naselju smještenom na »staroj« cesti Rijeka – Zagreb. Naravno, sjećanja na ulogu u »Kapelskim kresovima« i danas su svježa pa se Burić bez problema prisjetio svega što se zbivalo prije više od 45 godina.


– Autori serije željeli su priči dati domaći štih kroz lik partizanskog kurira Srećka, dječaka od trinaest-četrnaest godina. Na temelju toga, kao i fizičkog opisa tog lika, prije snimanja krenulo se po goranskim osnovnim školama u traženje domaćeg dječaka koji je odličan učenik te bar malo zna i glumiti kako bi mogao odigrati tu ulogu. U svakoj školi odabrano je nekoliko učenika, dano im je da čitaju tekst u kojem Srećko moli komandanta Ljubu da ga pusti u akciju. U Ravnoj Gori ja sam bio jedan od odabranih, a na kraju sam ostao i jedini iz naše škole.



Jako mi je teško bilo kad je završilo snimanje. Zadnju scenu snimali smo u Voloskom i znam da sam nakon snimanja te scene plakao kao malo dijete. Nikako nisam mogao shvatiti da je gotovo i da neću više vidjeti te divne ljude… Dvije-tri godine kasnije, dok sam u Zagrebu išao u srednju školu, sreo sam za snimanja filma »Bombaški proces« dio te ekipe Jadran filma. Ja i prijatelj došli smo pogledati snimanje jedne scene na ulici. Nisam se planirao javiti ekipi, ali oni su me vidjeli te na kratko prekinuli snimanje kako bi se pozdravili sa mnom, prisjetio se Burić.



Završna audicija održana je u nekadašnjem hotelu Delnice – danas je to Dom za starije osobe Vinka – u tzv. Seljačkoj sobi tog hotela.


Nas trinaest nastupiti je trebalo pred komisijom koju su činili režiser Ivan Hetrich, pisac Veljko Kovačević, snimatelj Nenad Jovičić te Slavko Andres, lovac na talente.


Ja sam bio drugi po redu od nas trinaest. Kad sam došao na scenu rekli su mi da uzmem papir s tekstom, ali sam ja odgovorio kako mi ne treba jer sam vježbajući taj tekst u školi već sve naučio. Vidio sam da su se na te moje riječi svi oni malo pogledali, a kad sam potom i izgovorio sve što je bilo potrebno, odmah su rekli da je to to i da nastavak audicije nije potreban, prisjetio se Burić.


Prelijepa godina


Itekako se živo sjeća i svega što se nakon toga zbivalo.


– Idući je dan moj tata, budući da sam bio maloljetan, potpisao ugovor i tako je krenulo. Već prvi dan išli smo u Lokve vidjeti kako će to izgledati na snimanju.


I ja i tata smo mislili kako će to snimanje trajati nekoliko dana, ali se to na kraju pretvorilo u punih godinu dana! Prvu scenu snimio sam u Delnicama, kraj vojarne na Drgomlju. Kad sam stigao, tamo su već bili Boris Dvornik, Zvonko Lepetić i ostali glumci. Naravno, bio sam impresioniran, imao sam tremu, ali su mi svi puno pomogli i uskoro sam se jako dobro uklopio, postao dio ekipe i jako se s njima zbližio. Glumiti mi nije bilo teško i zaista sam uživao.



Tekst je bio pisan za mene, dijalozi su bili jednostavni, scene relativno kratke, upute režisera jasne, a bitno su pomagali svi s kojima sam glumio pa mi zaista nije bilo teško.


Naravno, najviše sam se zbližio s onima s kojima sam najčešće i glumio u scenama, a to su bili Boris Dvornik, Orešković, Lepetić i Jurišić. Najdraži mi je bio Boris Dvornik.


Najprije mi je bio gospon Dvornik, pa onda drug Dvornik, pa zatim Boris, a onda smo prešli i na ti. On je zaista bio posebna osoba i s njim zaista nikad nije bilo dosadno, a o nekim stvarima bolje je i ne govoriti. Općenito, ta godina dana – a snimao sam od rujna 1974. godine pa do kolovoza 1975. godine – najljepša je godina mog života. I danas mi je to velika i draga, najdraža uspomena, govori Burić.



Naravno, sad puno manji krug ljudi zna da sam ja glumio Srećka. No, uvijek ima onih koji me na to podsjete, a vlastiti sin pri tom zna biti i duhovit. Tako me nedavno, dok sam nešto radio u dvorištu, doista panično zvao iz kuće: »Tata, tata, daj dođi brzo«. Ostavio sam posao u dvorištu i popeo se u kuću, čak i malo zabrinut. Dođem gore, a on me odvede u svoju sobu pred računalo na kojem je gledao »Kapelske kresove« i, naravno, zezajući me, kaže: »Gledaj pažljivo – sad te buju ubili«!



Uz sjećanje na snimanje ima i puno uspomena vezanih uz reakciju na seriju, odnosno činjenicu da je kao trinaestogodišnji dječak odjednom u svom mjestu, pa i šire, postao zvijezda.


– Puno je bilo tih neobičnih stvari. Primjerice, za prvih dana snimanja obavijest o tome kad će se snimati dobijao bih predvečer, kad mi je stizala poruka kad će po mene iz Delnica doći auto.


Problem je bio u tome što onda nije bilo mobitela, a telefon se nalazio samo u ponekim kućanstvima. Mi nismo imali telefon, ali naša susjeda jest pa bi njoj javljali, a ona bi onda dolazila do nas i obavještavala nas kad i gdje moram biti ujutro.


Zanimljiv je bio i sam prijevoz. Pred kuću, ili ako bi snimanje bilo nešto kasnije, pred školu, dolazili su za to doba jako veliki, lijepi i skupi automobili – jedan crni i jedan bijeli mercedes, pasat… I tako, auto dolazi, a ja kao zvijezda ulazim u njega! – smije se prisjećajući se Burić.


Svi uz televizore


Pamti i to da je nedjeljom za vrijeme prikazivanja Ravna Gora, baš kao i mnoga druga mjesta, bila prazna.– Jednostavno su svi bili uz televizore, a posebno zanimljivo bilo je baš u našoj kući u koju bi dolazili, iako su imali televizore kod kuće, brojni susjedi.

Jer, bilo je zanimljivo gledati seriju u društvu jednog od glumaca. Moram priznati da je, iako je ponekad bilo baš puno gužve kod nas, i meni to bilo drago, a nezaboravna je zadnja epizoda u kojoj sam »poginuo«.



Došlo je toliko ljudi da sam ja sjedio na sudoperu i gledao tu epizodu, a kad je došla scena moje »pogibije«, mama i baka počele su plakati i nikako se nisu mogle smiriti, prisjeća se Burić.Po završetku emitiranja Burić je bio prava mala zvijezda, a zanimljivo je da po završetku osnovne škole nije želio nastaviti školovanje vezano uz glumu, već se opredijelio za ono što ga je puno više zanimalo – telekomunikacije. Stoga je u Zagrebu upisao školu za tadašnje PTT tehničare, a živio je u Učeničkom domu te i tu, kaže, bio jako popularan.

– Mnogi nisu vjerovali da sam ja taj Srećko iz »Kapelskih kresova« i tek kad je kasnije krenula repriza, shvatili su da sam ja glumio lik Srećka. Naravno, bio sam jako omiljen kod djevojaka i sve je to bilo jako lijepo i donijelo mi brojne ugodne trenutke i poznanstva. Ipak, nisam se ozbiljnije želio baviti glumom jer sam u tih godinu dana rada s tada jako poznatim glumcima, doslovce zvijezdama, vidio koliko je to težak posao. Najviše mi se pri tome urezala u sjećanje scena kad su Božidara Oreškovića obavijestili da mu je supruga rodila blizanke. Naravno, čovjek je želio ići kući, pogledati ženu i curice.


No, Hetrich mu je prilično hladno rekao da, istina, može otići, ali je onda njegov ugovor gotov pa se ne mora ni vratiti. Budući da su glumci bili dobro plaćeni, Orešković nije otišao, ali je nekoliko idućih dana bio vidno utučen. Takve i slične scene odbijale su me od odluke o profesionalnom bavljenju glumom. Istina, za vrijeme školovanja u Zagrebu radio sam nekoliko emisija u Školskom programu TV Zagreba i to je, u stvari, bilo moje posljednje bavljenje glumom i televizijom, rekao je Burić.


Glumačke kreacije


Napomenuo je kako »Kapelske kresove« ima snimljene i na videokasetama i na CD-u.


– Volim TV serije, puno sam ih pogledao i mislim da s puno objektivnosti – iako sam glumio u toj seriji – mogu reći da su »Kapelski kresovi« bili zaista jako dobra TV serija, pogotovo za standarde onoga doba.


Mislim da je velika prednost serije bila ta realnost s kojom joj je Hetrich pristupio, ali i odlične glumačke kreacije te zanimljiva priča s kojom su se mnogi mogli identificirati, zaključio je Predrag Burić, odnosno kurir Srećko.