Recept za dug život

100. ROĐENDAN Slavlje Zlate Frković iz Mrkoplja: ”Ja ne moren bit’ na miru i to me drži”

Marinko Krmpotić

Foto M. Krmpotić

Foto M. Krmpotić

MRKOPALJ »Ja san cili život ništo delala i bez dela ne moren. Delo spašava, kako se kaže, i to je zbilja točno«, odgovor je u kojem je moguće naći uzroke ne samo sto godina dugog života, već i iznimne vitalnosti gospođe Zlate Frković (djevojačko Brozović) koja je danas u svom domu u Mrkoplju uz brojnu rodbinu te drage prijatelje i susjede ugasila na rođendanskoj torti svjećice s brojkom – 100! Nakon punog stoljeća života gospođa Zlata djeluje iznimno životno pa je, primjerice, desetominutni razgovor s novinarima odradila – stojeći! »Ma, ja još uvik moren pomalo kopat i pomalo delat’ i lipo mi je. Dica mi dojdu i donesu mi sve što mi triba i baš lipo živin. Zimi kad je snig velik oden u Riku ili u Brckovljane do dice, a kad sam doma onda puno radim u vrtu bez kojeg bi mi sve bilo teže. I ove san si godine posadila krumpira onoliko koliko meni triba, a znan da će mi pomoć i dobri susidi ako bude tribalo.«, govori gospođa Zlata koja se, kako je sama rekla, od šesnaeste godina bori za život i svakodnevnu zaradu. U obitelji ih je bilo puno, čak 12, pri čemu je četvero umrlo, a osmero preživjelo i od njih su danas na životu Zlata i njen 97-ogodišnji brat Ivan:

»Najteže mi je bilo 20. svibnja 1942. godine kad su ustaše došle u Mrkopalj i mi smo morali bižat u šumu. Od te sam godine pa sve do 1949. godine bila u vojski, najprije partizanima, a onda u ondašnjoj JNA. Završila sam školu za medicinske sestre u Beogradu i radila posvuda po bivšoj dražavi, najprije u VMA u Beogradu a onda u vojnim bolnicama pa u Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Kad sam otišla u mirovinu nisam stala s poslom i stalno nešto radin, ili na zemlji, ili u kući. Ja ne moren bit’ na miru i to me drži.«, govori stogodišnja Zlata iza koje su dvije kćeri (jedna je umrla), četvero unuka i šest praunuka: »U životu zna bit jako teško, ali predat se ne smiš. Ja san skoro umrla od trbušnog tifusa, a jedva sam preživila i ustaški napad u šumi. Ali, čovik preživi. Uvik san držala svoje, a nikad se s nikin nisam posvađala jer san mogla razumit’ da niko drugi ne misli onako kako ja mislin!«, zaključila je gospođa Zlata.


Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista od nedjelje, 7. listopada 2018.