Zvona u Boričevcu oglasila se nakon 70 godina

Prvu zvonjavu zvona crkve u Boričevcu nakon 70 godina šutnje nazočni su različito prihvatili. Stariji su plakali, a mlađi koji su se uglavnom okupili oko crkve, pozdravili su burnim pljeskom. Osim vremešnom Vidu Kovačeviću nazočni su riječi dobrodošlice upućivali biskupu Bogoviću, kao i svim starijim Boričevljanima, svjedocima burne prošlosti ovoga mjesta. Na sv. misi bili su i dr. Zdravko Tomac i bivši lider HSLS-a Dražen Budiša. Od strane lokalne vlasti koju u općini Donji Lapac obnaša SDP niti ove godine nitko se nije pojavio kako bi se poklonio ubijenim civilima župe Boričevac.

 Slaveći misu u povodu Male Gospe, zaštitnice župe Boričevac, biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović blagoslovio je zvona izrađena u Münchenu. Stara su zvona nestala u požaru crkve 1. kolovoza 1941. kada su ustanici nedefiniranih političkih opredjeljenja opljačkali i popalili Boričevac i okolna mjesta naseljena Hrvatima. Ubijeno je tih dana gotovo 400 civila svih uzrasta, a protjerano njih više od 2.000. Zadnji svećenik ove župe bio je Miroslav Stupnik. Nije želio bježati jer je kao i većina mještana uvijek govorio kako nikomu nije učinio ništa nažao. Po iskazima svjedoka »milostivi« su mu krvnici zapovjedili da sam sebi iskopa grob, pa ga onda zatukli lopatom. Imao je svega 32 godine. Tako su prije sedam dekada zvona s crkve u Boričevcu zvonila za uzbunu, jučer kao naznaka povratka života. 

Glava na plotu

Na proslavi Male Gospe okupilo se 500-tinjak protjeranih Boričevljana, članovi njihovih obitelji i prijatelja iz cijele Hrvatske. Kako ne bi bili smetnja komunističkim vlastima, nakon II. svjetskog rata imanja su im nacionalizirana i zabranjen povratak. Tako su ostali živjeti na području Bjelovara, Koprivnice i Županje gdje su nakon zbjega našli stalni dom.    

 Iako su u Boričevcu bili mnogi poznati likovi iz političkog, kulturnog i gospodarskog života, najpopularniji lik bio je Vid Kovačević. Ovaj vitalan stogodišnjak najstariji je hrvatski prognanik, sa 70-godišnjim »prognaničkim stažom«. Iz Boričevca je s obitelji pobjegao tek koji dan prije masakra. Sjeća se svakog detalja koji više sliče scenariju horor filma, nego li životu obična čovjeka.    – Čuli smo da su ti ustanici pobili cijelo selo Ivezića. Dan-dva kasnije pobili su Hrvate u Mišljenovcu i Bubnju. Pa u Gornjem Lapcu, Srbu… Mi smo pokupili sirotinju i pobjegli u Kulen Vakuf. Nakon dva dana stigli su zadnji Boričevljani, jedini od preživjelih koji nisu bježali. Naši susjedi Srbi su po pričama svjedoka selo najprije opljačkali, a onda palili kuće. Većina naših koji su ostali u selu ubijeni su i zapaljeni u svojim kućama. Kada smo nakon par dana išli krišom obići Boričevac i vidjeti je li ‘ko još živ susreli smo nešto ljudi koji  su pobjegli u zadnji čas. Moj susjed Ilija Kovačević bio je zašao u godine i nije bježao. Kada smo prišli njegovoj kući zgarište se još dimilo. »Ustanici« su Iliji odsjekli glavu i nabili je na plot. Bila je blizu glavnog puta kroz selo, pa su njegovu glavu ostavili kao opomenu, da vidimo što nas čeka ako se vratimo. Onda je napadnut i Kulen Vakuf pa je zbjeg preko Bihaća i Zagreba krenuo u Slavoniju gdje smo i ostali svih ovih godina. Vratio bih se u Boričevac i sa sto godina, samo kad bi nam vratili zemlju. Ja ne posustajem, samo ‘oću svoju didovinu koju su moji preci mukom stekli prije dolaska Turaka i Srba, živo nam je pripovijedao did Vid. Ipak žuri doma u Županju jer je započeo pripremu ogrjeva za zimu.   

Traže povrat zemlje

Od predsjednice Udruge Ličana župe Boričevac Jadranke Matašin doznajemo kako povrat zemlje pravim vlasnicima nije okončan, pa se još čekaju saborske preambule ovog podosta zamršenog spora. Na tragu ukupnog pravno-imovinskog rašomona ovog dijela Hrvatske govorio je i biskup Bogović. Malu Gospu ističe kao blagdan malog čovjeka kojega su vjera, nada i domoljublje održale na životu. 

    Preživjeli Boričevljani i njihova djeca su još jednom isticali nakanu da ponovno grade kuće na svojoj zemlji. Neki od njih četvrti put. Prvi put prije II. svjetskog rata, pa onda nakon njega. Treći put neki su »gorjeli« 1971. godine jer su se nakratko usudili vratiti, a »Hrvatsko proljeće« je u ovom dijelu Like shvaćeno podosta drukčije nego li drugdje, kako to već stoljećima biva u prelijepom kraju tako dalekom od pravde, a počesto i od zdravog razuma.