Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. travnja 2020.
Otkrivanje

foto Čudesna Kuća Velebita pokazuje svu raskoš mitske hrvatske planine

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 16. veljača 2020. u 10:56 2020-02-16T10:56:36+01:00

Najveća prirodna vrijednost NP-a Sjeverni Velebit je biološka raznolikost na malom prostoru. Specifično je i kulturno nasljeđe ljudi koji su živjeli posebno u sjevernom dijelu pod Velebitom i na Velebitu

Prepoznajući prirodne vrijednosti i značaj Velebita u očuvanju ukupne biološke raznolikosti našeg planeta, UNESCO je 1978. godine Velebit uvrstio u mrežu Svjetskih rezervata biosfere. Protežući se na 145 kilometara, od Vratnika do rijeke Zrmanje, širok od 10 do 30 kilometara, Velebit je najduža i najveća planina u našoj zemlji, ali i na cijelom području Dinarida. Godine 1981. planina Velebit proglašena je parkom prirode; 1949. godine proglašen je Nacionalni park Paklenica; 1969. su Rožanski i Hajdučki kukovi proglašeni strogim rezervatom; 1999. proglašen je Nacionalni park (NP) Sjeverni Velebit; godine 2013. je planina Velebit postala dio ekološke mreže Natura 2000...

Na Velebitu je puno toga jedinstveno i puno toga zaštićeno, bilo na nacionalnoj ili na svjetskoj razini. Ovdje ćemo ponešto izdvojiti o NP-u Sjeverni Velebit i njegovim posebnostima s kojima su nas upoznali u selu Krasno, u upravi parka i Kući Velebita. Naši sugovornici bili su Irena Glavičić Sertić, ravnateljica NP-a Sjeverni Velebit, Katarina Blažević, stručna voditeljica u NP-u i Darko Devčić koji nas je dočekao i informirao u Kući Velebita. Iz toga razgovora može se zaključiti: Velebit je nikad do kraja otkrivena i nikad do kraja ispričana priča. Pun je života, planina izuzetna i po svome velikom bogatstvu faune i flore, i po osebujnom krškom reljefu, ali i po svojoj kulturnoj baštini, premrežena povijesnim putevima koji su nekada spajali ljude i krajeve, a danas su u ljetno doba putevi planinara i znanstvenika, i ponekih stočara.

Tri posebno zaštićena područja

– Nacionalni park Sjeverni Velebit dragocjeni je mozaik najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama. Raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza, koje je dobrim dijelom stvorio čovjek bila je razlog proglašenju NP Sjeverni Velebit, a cilj parka je sve te vrijednosti čuvati i očuvati, kažu naši sugovornici

I nastavljaju:

Foto Vedran Karuza

– Nacionalni park Sjeverni Velebit ima tri posebno zaštićena područja. Prvi je strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, najkrševitiji dio Velebita, specifičan geomorfološki fenomen. Posebno zaštićeno područje je i botanički rezervat Visibaba u kojem je najveće nalazište endemske biljke hrvatske sibireje, te botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa unutar kojega se nalazi i Velebitski botanički vrt. Najveći dio Velebita pretežno je izgrađen od karbonatnih stijena vapnenaca i dolomita. Velebit se odlikuje neizmjernim bogatstvom krških reljefnih oblika, grižina, uvala, dolina, ponikvi, ponora, stapina i kukova. Posebne vrijednosti ima i u svome podzemlju, stoga su speleolozi znanstvenici redoviti posjetitelji i istraživači. Neke od brojnih velebitskih jama su među najznačajnijima u svijetu. Lukina jama, dubine 1431 metar, najdublji je speleološki objekt Dinarida. Jama Velebita duboka je 1027 metara, a Slovačka jama 1324 metra. I lani smo poslije jedne ekspedicije dobili jamu Nedam, dubine 1021 metar. U tom podzemnom svijetu tame i vlage krije se svijet podzemne faune s velikim brojem endemičnih vrsta, izdvajaju naši sugovornici.

Remek-djelo suhozidnog graditeljstva

Foto Vedran Karuza

Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit prolazi 16 od ukupno 56 kilometara velebitske Premužićeve staze koja je remek-djelo suhozidnog graditeljstva te zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja.

Bukova šuma - svjetska baština

– Na Velebitu je zabilježeno više od 1800 različitih biljnih vrsta, od kojih je čak 80-ak endema, pa je Velebit jedno od najznačajnijih središta raznolikosti flore u Europi. Bukova šuma na području strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi je 2017. godine proglašena svjetskom baštinom i uvrštena na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Te šume su posebne po tome što tamošnje bukve mogu biti stare i po nekoliko stotina godina, po tome što nisu visoka ravna stabla, već su poput grma, niske i kržljave. Tako je zbog uvjeta u kojima rastu: na vrhu planine izložene ekstremnim vremenskim uvjetima, pritiskane obiljem snijega, izložene snažnim vjetrovima, kao i jakom suncu, objašnjava Katarina Blažević.

Isto tako, upoznaje nas da NP Sjeverni Velebit ima dobro očuvane šume, i bjelogorice i crnogorice, i kaže da je tako zato što se njima uglavnom nije gospodarilo.

– Potrebno je da postoje šume u kojima se ne gospodari, u kojima su stabla ostavljena da prirodno odumru. Nama neka stabla izgledaju mrtva, ali nisu mrtva nego su dom nekim drugim vrstama. Npr. kukac jelenak svoja jajašca ostavlja u blizini trulih stabala, a ličinke se hrane trulim drvom, i potrebno je tri do šest godina da se iz ličinke razvije odrasla jedinka jelenka.
Tu je i Botanički vrt Sjevernog Velebita, koji se nalazi na desetak minuta hoda od Zavižana, osnovan 1967. godine na inicijativu prof. Frana Kušana s ciljem da se pokaže raznolikost i raskoš flore Velebita. Zato su iz svih dijelova planine u njega donijete vrste biljnoga svijeta. Tu je posađena i zaštićena hrvatska sibireja, također i velebitska degenija koja raste na srednjem Velebitu.

– Zbog dobre očuvanosti i povijesne vrijednosti, kao kulturno dobro od nacionalnog značaja zaštićene su i cesta Terezijana i Majstorska cesta. One nisu na području NP-a Sjevernog Velebita, već se nalaze na području Parka prirode Velebit, na južnom dijelu Velebita. Terezijana spaja Gospić i Karlobag, a Majstorska cesta Sveti Rok – Mali Alan – Obrovac. Ovdje susrećemo povijesne staze i putove, pašnjake, pastirske udoline i desetke napuštenih ljetnih sela s pastirskim stanovima, objekte za skupljanje vode i suhozide. Život na planini govori nam o surovim uvjetima života, ali i o skladnom i održivom suživotu čovjeka i prirode. Sve nas to u današnjim okolnostima, kada odavno tradicionalnog nomadskog života na planini nema, obvezuje planirati i inicirati, podupirati nove aktivnosti da bi one prirodno rezultirale očuvanjem bogate biološke raznolikosti i kulturnog krajolika. Na tom tragu u NP-a Sjeverni Velebit ostvaren je projekt obnove 10 pastirskih stanova na lokacijama Lubenovac i Alan. Time su stvoreni preduvjeti za boravak ljudi te za uvođenje tradicionalnog stočarstva kao nužne upravljačke mjere namijenjene očuvanju biološke raznolikosti. Važna komponenta projekta je omogućiti posjetiteljima da se, boravkom na prostoru i u obnovljenim pastirskim stanovima, upoznaju s tradicionalnim načinom života i rada na Velebitu te spoznaju koliko je takav način života bio u potpunom suglasju s prirodom i koliko se zapravo temeljio na principima održivosti, analiziraju naši sugovornici.

Interaktivni multimedijalni centar

Sljedeće naše pitanje bilo je o Centru za posjetitelje Krasno, o čudesnoj Kući Velebita koja sigurno oduševi sve koji je posjete. Ovaj nadasve atraktivan i maštovit, interaktivan, multimedijalni centar koji posjetiteljima prezentira sve aspekte Sjevernog Velebita svakome može biti točka susreta s planinom. Gotovo tri godine na tom su projektu radili stručnjaci različitih struka – šumari, biolozi, orintolozi, geolozi, speleolozi, meteorolozi, etnolozi, veterinari, arhitekti, građevinari, dizajneri i informatičari... svi redom i zaljubljenici u Sjeverni Velebit.

Foto Vedran Karuza

– Naglasak Kuće Velebita je na edukaciji i upoznavanju prirodnih vrijednosti. Radi nepristupačnosti terena i dugog zimskog razdoblja, razgledavanje i pristup bogatstvu Velebita dostupni su samo malom broju posjetitelja. Zato je Kuća Velebita u prvom redu nastala kao odgovor na želju da se prirodne ljepote približe što većem broju posjetitelja. Tako je ona mjesto na kojem se može doživjeti bogatstvo i raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza. Ideja o Kući Velebita postojala je od 2006. godine, a otvorena je u kolovozu 2017. godine. Odavno već vidimo kako uvelike utječe ne samo na cjelokupnu ponudu Krasna, nego i u Ličko-senjskoj županiji. Bilježimo značajni porast posjetitelja, a posebno je velik interes škola.
Najveća prirodna vrijednost NP Sjeverni Velebit je biološka raznolikost na malom prostoru, s naglaskom na geologiji i speleološkim istraživanjima. Specifično je i kulturno nasljeđe ljudi koji su živjeli posebno u sjevernom dijelu pod Velebitom i na Velebitu, naših Podgoraca. Oni su svojim životom utjecali na biološku raznolikost, stvarali nova staništa, nova područja – košnjom, stočarstvom, sječom šume, suhozidnom gradnjom, čime su omogućavali brojnim biljnim i životinjskim vrstama da se nastane i održe na ovom području, kažu naši vodiči.

Kako pjeva gusjenica leptira

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Sve to sažima i Kuća Velebita. Slikom, riječju, filmovima, raznom multimedijom, i uz stručne vodiče, Kuća Velebita pripovijeda o vremenskim prilikama i neprilikama planine, o prilagodbi živoga svijeta na ekstremne vremenske prilike. Ima buromat, uređaj koji simulira buru na Velebitu, i koji, kao i još puno toga, najviše oduševljava djecu. Ta Kuća je »Velebit na touch«, kako su već mnogi posjetitelji oduševljeno zaključili.

Premužićeva staza

– NP Sjeverni Velebit ima više od 30 staza. Neke su lake pa ih mogu proći i djeca, a neke su za iskusnije planinare. Najatraktivnija je Premužićeva staza koja prolazi samim hrptom planine pružajući predivne vidike, i za nju je zadnjih godina sve veći interes. Većim dijelom je u livelu, a najveći njezin nagib je 15 posto. U pravilu, planinarima trebaju tri dana da bi prošli cijelu Premužićevu stazu, svih 56 kilometara, s noćenjima na određenim točkama, kao što su Alan i Skorpovac. Stazu je projektirao šumar Ante Premužić, i u tri kratka ljeta, od 1930. do 1933. godine, u tehnici suhozida, na vrhu planine, izgradili su je Podgorci, lokalno stanovništvo. Ona je i danas najkorištenija i najbolja staza ovdje. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, koji je bio podrijetlom iz Senja, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za realizaciju staze, upućuje Katarina Blažević.

Suvremenom tehnologijom maštovito je prikazana geološka priča nastanka Velebita; u njoj se uči o speleologiji i nalazima, o podzemnoj fauni i istraživačima čuvenih velebitskih jama liftom »ulazeći« i u svijet podzemlja. U Kući Velebita su slikovne, zvukovne i drugačije priče o održavanju ravnoteže u prirodi, o nekima od 115 vrsta danjih leptira Nacionalnog parka, o djetlićima, vjevericama, šišmišima, kukcima... U njoj se može doznati o nekadašnjem suživotu ljudi s planinom, »susresti« smeđeg medvjeda, po mirisima upoznati velebitsko bilje, čuti kako gusjenica leptira pjeva, naučiti kako potkornjaci komuniciraju i čuju »zvuk venućeg stabla smreke«.

– Kuća Velebita je pokrenuta i s ciljem da pokaže svu raskoš planine. Obično sezona posjećivanja Velebita počinje krajem svibnja, a završava u listopadu. Posjetitelje uvijek upozoravamo da se prije dolaska na planinu dobro informiraju, jer u planini treba uvijek biti oprezan. Uglavnom, ljudi imaju poštovanje prema planini i većina dolazi dobro pripremljena i informirana. Dio posjetitelja ipak dolazi i nepripremljeno, a to nije dobro, sa svojim kolegama poziva na oprez Irena Glavičić Sertić.

GLAVIČIĆ SERTIĆ: Velebitu su potrebni stočari

– Nacionalni park Sjeverni Velebit djeluje i da bi se Velebit očuvao u svojoj biološkoj raznolikosti i bogatstvu. Bez čovjeka to nije moguće te je naš posao i edukacija o prirodnim vrijednostima planine i očuvanje prirode. Zato su Velebitu potrebni i stočari, a danas ih ima dva. Obitelj Vukušić iz Gornje Klade generacijama je motritelj na Zavižanu, a jedan njezin član uzgaja konje. Ljeti ih seli u planinu, a zimi su u Kladi. Nacionalni park ima projekt revitalizacije travnjaka, i u sklopu njega svoje stado ovaca, a isto tako ugovor s jednim OPG-om koji uzgaja goveda. I njihova goveda i naše ovce su ljeti na ispaši na području Tudoreva i Mireva gdje su najveći travnjaci parka na koje su ljudi i u povijesti selili stoku.

Cilj svega toga je sačuvati travnjake. Život Podgoraca bio je izuzetno mukotrpan, nomadski, a napustili su ga početkom 50-ih godina prošloga stoljeća, odselivši uglavnom u Rijeku. Kada su otišli, travnjaci su zarasli, šuma ih zatvara, dolazi do sukcesije, a važni su nam zbog biološke raznolikosti. Naime, velik broj vrsta, pogotovo kukci vezani su uz travnjake i travnjačke površine. Zato sada uz pašu goveda i ovaca provodimo i monitoring, pratimo utjecaj te ispaše na travnjake, upućuje Irena Glavičić Sertić.

Kako je bilo u prošlosti?

Evo kako su u brošuri »Ekološka mreža Natura 2000 u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit« zapisali Martina Ivanuš i Rene Lisac: »Alpsko stočarenje bilo je posebno karakteristično za Bunjevce koji su u drugoj polovini 17. stoljeća naseljavali velebitske padine. Budući da Podgorje nije bilo dovoljno izdašno za preživljavanje, odlazili su u planinu kojom su se kretali slijedeći mijene godišnjih doba i izbjegavajući snijeg. Tijekom zimskog razdoblja, obitelj je zajedno sa stokom boravila u matičnom selu u »podima« i pripremala se za povratak u planinu. Čim je snijeg počeo kopniti, slijedila je selidba, cijelo bi selo sa stokom polazilo u izdig, u »nadgorje«. U planinu se nosilo sve: kućanski predmeti, životinje, sve što je rodilo u skromnim podgorskim vrtovima, pa i gnoj za vrtove u suknenim vrećama. U »nadgorju« su obrađivali vrtove, nerijetko i njive, i prikupljali sijeno za zimu. U srpnju i kolovozu, dok je obitelj živjela i radila u ljetnom, »nadgorskom« stanu, pastiri su sa stokom odlazili u planinu, tj. »vrhgorje«. Na visokim pašnjacima pastiri su također imali stanove, ali samo kao skloništa ili prenoćišta, jer su sa stokom cijele dane provodili na otvorenom. U jesen su se sa stokom vraćali na svibanjska selišta i potom se svi pripremali za silazak u donje, zimsko selo, noseći sa sobom svu imovinu i sve što se tijekom ljeta skupilo na planini: sijeno, urod iz vrtova i njiva, med itd. Za Podgorce izgon stoke nije bio dopunski posao nego glavna privredna grana, sav posao i život bili su vezani za Velebit, dok je primorje bilo samo zimovalište.«

Najatraktivnije lokacije planinske Hrvatske

Većini posjetitelja sjevernog dijela Velebita prvi susret s planinom je Kuća Velebita. Jedan od vodiča tim Centrom za posjetitelje je Darko Devčić koji sa svojim kolegama edukatorima informira i educira posjetitelje, a one koji žele otići planinskim putevima savjetuje radi njihove sigurnosti.

– U Hrvatskoj je osam nacionalnih parkova, a najmlađi je NP Sjeverni Velebit. Trinaest kilometara od Krasna ulaz je u naš nacionalni park. Prostire se na površini od 109 kilometara kvadratnih, dužine je 18 kilometara i širine od četiri do 10. Tu se kriju mnoge od najatraktivnijih lokacija planinske Hrvatske, i to su objekti posebne zaštite. Prvi je Hajdučki i Rožanski kukovi, strogi rezervat proglašen prije pola stoljeća, laički rečeno područje impresivnog krša i dubokih jama. Na ovom malom prostoru parka do sad je istraženo više od 400 jama, i tu se nalaze četiri u Hrvatskoj najdublje jame, dublje od 1000 metara.

Objekt posebne zaštite je botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, proglašen 1971. godine. Uz Velebitski botanički vrt, u njemu su planinarski dom i meteorološka postaja Zavižan osobito poznata po impresivnim visinama snijega, samo su neke od mora informacija s kojima Devčić upoznaje posjetitelje Kuće Velebita.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.