Blues učkarske šume

Upoznajte posljednjeg učkarskog kauboja Đanija Jakotića i najstarijeg konja u Hrvatskoj – 42-godišnjeg Brnju

Slavica Mrkić Modrić

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Brnjo ima skoro pa 42 godine. Samnom je oduvijek. Dobar je to konj. Malo je kratkovidan pa kad padne noć ne vidi najbolje, treba moju pomoć, ima artritis i tu staju boljke. Sve drugo je u redu. Dok ima apetita znam da je zdrav, kaže Đani 



Samo dva kilometra nizbrdo ili »nazdolu« od bivšeg INA-inog odmarališta na Učki i eto ranča Bubač. Mjesta na kojem se živi nekim drukčijim životom. Životom u kojem mediji ne stanuju, mobiteli ne zvone, struja struji samo kad se vjetar igra krošnjama, a ljudski glas biva nadjačan konjskim rzanjem.



Đani na ranču ima pune ruke posla, no srećom postoje oni koji vole konje, a vole i volontirati.


– Sara, Mia, Ana, Nensi, Natali, Ivan, Helena…, ma more te omladine je volontiralo na »Bubaču«. Recimo, Nensi, Ivan i Natali od šeste do četrnaeste godine po dva mjeseca ljetnog raspusta provodili su na ovom ranču. Bili su mi vela pomoć i kumpanija.





Lokacija Dolić, vala Rečina, a ranč Đanija Jakotića, posljednjeg učkarskog kauboja. Istina krava nema, ali konja ima čak četrnaest. Redom – Brnjo, Moro, Riđan, Mrki, Kosan, Šarko, Lisko, Bimbo, Amigo, Gringo, Zip, Sokol, poni Đuro i magarac Mago (i on spada u red konja ne samo zato jer to kaže znanost nego i zato jer si je on umislio da je konj).


Vitalni šjor 


O svakom od njih Đani bi mogao pričati danima, jer kako reče – svaki je priča za sebe. Tako doznasmo da je Zip njegov osobni konj, Šarko je kao ime koje nosi – šarolikog karaktera, a Amigo »lenoba kakove ni«. Mago je »požeruh, širi leh dalji«, a samo malo mršaviji od njega je poni Đuro.


– Kako neće bit debel kad gre kamo će i ji ča će, konstatira Đani i dodaje da su magarcu, poniju i dvama psima – Bobiju i Zaku svi puti otvoreni. Nit’ su u obor zatvoreni, nit’ su vezani. Postoji još samo jedan stanovnik ranča Bubač koji ima tu bezuvjetnu slobodu. Tko? Đani? Ma, možete si misliti – Đani pleše kako njegova četveronožna ekipa svira. Taj slobodni gospodin, zapravo je bio i razlog radi kojeg smo potegli na Učku. Šjor Brnjo, sa svojih skoro pa 42 godine, kažu upućeni, najstariji je domaći konj u Hrvata. Dobro, možda negdje ima i vršnjaka, ali za toga nitko ne zna. Ono što se zna je da je prosječna životna dob konja trideset godina, te da im životni vijek ovisi o uvjetima u kojima su živjeli i poslu koji su radili. Nekako kao kod čovjeka, zar ne?



– S konjima se bavim već pune 34 godine, a četrnaest godina imam ovaj ranč. Prvih dvadeset sam s njima izvlačio drva iz šume, a sad služe za jahanje. Brnjo je samnom oduvijek. Dobar je to konj. Vidite, baš kao starac. Ali vitalni starac. Malo je kratkovidan pa kad padne noć ne vidi najbolje, treba moju pomoć, ima artritis i tu staju boljke. Sve drugo je u redu. Dok ima apetita znam da je zdrav, kaže Đani.


A bogme apetita ima jer za našeg višesatnog boravka na ranču Brnjini zubi su radili punom parom, i kako zaključi Roni, kolega fotoreporter – dok mu zubi delaju, ni straha.


Muško carstvo 


Brnjo je potomak lipicanera i posavke, a i ostali Đanijevi konji su u najvećem broju baš takva »mješavina«.


– Imam četiri čista posavca, a ostatak je mešan. Iman tri pastuha, a kobilan je zabranjen pristup, priča Đani i odmah dobije etiketu »seksist« i komentar kako je gori od bilo koje hrvatske stranke po pitanju ispunjenja kvote od 40 posto zastupljenosti ljepšeg spola na izbornim listama. Pojašnjenje glasi – ma da vi znate kakov kažin je bil kad san kobile imel, ne biste to nikad rekli. Pastuhi su se tukli okol kobil, nikada mira ni bilo. Ovako san i ja i oni bez ikakove brige.


Dodamo li da na ranču Bubač žive još i dva psa, Zak i Bobi te mačak Moro, nije teško zaključiti kako je to muško carstvo usred Učke. U tom carstvu mir dolaze potražiti mnogi. Ljeti je promenada, a zimi?


– Zimi je malo manja, ali iskreno, meni i paše. Društvenjak sam, no s vremena na vrijeme mora čovjek biti sam sa sobom. Moji konji i ja. Ma, možemo se napričati koliko god nas volja. Tko traži posao, taj ga i nađe, a na ranču, htio ti to ili ne, posao nađe tebe. Od kad ustanem, pa dok ne idem spavati stalno imam nešto raditi. Treba konje istimariti, treba ih nahraniti, popraviti ovo, očistiti ono i dan učas prođe. Ne, nemam ni televizije, ni radija. Imam agregat za struju, ali najdraža mi je petrolejka. Signala za mobitel najčešće nema, novine mi ne dostavljaju i baš sam sretan čovjek. Čist, nezatrovan nikakvim ružnim i tužnim stvarima iz medija.



Ipak, ne dojaše li kad i usamljenost, pitamo Đanija?



Već rekosmo, svaki Đanijev konj ima svoju priču, a priča ponija Đure glasi ovako:


– Va jednomu kastavskomu mestu, jedni su ljudići odlučili svomu otroku ispunit želju i kupit ponija. Ljudi su imeli velo dvorišće i ni bil problem. Pripejali su Đurota. Kad je Đuro narasal, a i otrok, nastali su problemi pa su došli semo i pitali ako bi ga zel. Da će mi ga darovat. A ča ne bin zel Đurota? Ma, nisan otel zabadava pa smo se dogovorili – oni mane Đurota, ja njin drva. I si zadovojni.



– Nikad. Iman ženu, decu, unuki va Dobreću. Oni znaju da je bit tu moj odabir i se funkcionira. Dojdu po vikendu, ali ja san tu 98 posto dan va letu. I zbilja, nikada nisan usamljen. Nikada mi ni dosadno. Sretan san tu kade san i to sve govori. Va glavi se posložiš i ni straha da će ti bit ni štufno, ni grdo, ni teško. Svako godišnje doba na Učki je predivno. Svako ima svoje čari, svoju štoriju, a ja s jednakim guštom uživam i u bijeloj, i u zelenoj, i u šarenoj i u rascvjetanoj Učki. K večeru, kad odbavin blago malo se popovedan sam sobun, a onda pojden spat. Skupa sa mnom, ma koliko ih ja pokušavao odgovoriti od toga, kreću Bobi i Zak, a ni Moro ni dugo. U kući sa mnom još žive puhi, nekoliko obitelji ježeva i dva crna gada.


Dva crna gada?


– Ja, dva guža, ali kako ih već ljudi zovu. Zna bit jako smešno kad dojdu izletnici i si finjeni doteču do mene reć da j’ zmija zamotana za jasli. A ča njin reć, da su to moji kućni ljubimci? Niš, projden, odmotan i pušćan va šumu.



Kad Učka odjene bijelo ruho, a na Poklonu zaživi Božićna bajka, Đani i njegov Riđan kreću u glumačke vode. Đani vadi kočiju, upreže Riđana i kreću put Poklona, Matulja, Opatije… U službu Djeda Božićnjaka.


– Ja, ma ni saki konj za peljat kočiju. Kao i čovjek, i on za taj posao mora bit dobro poštivan va glave. To znači jako puno rada s konjem kojeg izabereš za taj zadatak. Moj Riđan je pacifist, miran, neplašljiv, ma dobrica kakove ni.



Znan da će se vrnut. Zanimljivo je da na području ranča i va bližoj okolice uopće ni otrovnic, a samo valu ispod je riđovki. Tu ni ni muh, ni obadi, a tristo metri daje ne moreš od njih opstat. Ne znan ča j’ razlog tomu, ma tako je.


Antistres program 


Đanijev ranč i njegovi konji jako su cijenjeni u krugovima onih koji vole i prakticiraju jahanje, tako da jahača rekreativaca na »Bubaču« ne nedostaje.


– Ma, konji su pitomi i si su za jahanje. Nemamo mi školu jahanja, nego ki dojde more jahat. Ljudi dohajaju od sakuda. I ne samo jahat nego sedet, dihat zrak, slušat šumu i bit sam sobun. Iman i pet roštilji pa kad dojdu moru i roštiljat. Uglavnon, vikendon je promenada, a preko tjedna su sporadični posjeti. Kad zazimi, cela se štorija seli va kuću. To j’ onda sasma drugačja priča – nutre teplo, čuješ oganj, a vane huče bura, pada daž, beli se sneg… Se ono lipo ča zima sobun Učke nosi. Ni većeg gušta od zimske ćakuli. Ona j’ sasma drugačja od ostaleh. Malo mistična, malo bajkovita.



A što kaže šjor Brnjo? Najprije je uslijedilo njušenje, a onda pokazivanje zubi. Između dva zalogaja Brnjo prozbori da mu je s Đanijem više nego dobro, a i ostatak ekipe da poštuje starije. Istina, malo ga bole zglobovi, malo slabije vidi, srećom još dobro čuje, ima dobar apetit, a za te sijede što su ga napale, reče kako je čuo da su sad u modi. Povjerio nam je tajnu da često radi kao savjetodavac ostatku Đanijevog tima jer »mahom su to dečki od šest godina, mlado, još zeleno«, te da mu je najbolji prijatelj 35-godišnji Moro. Ono, najbliži su si godinama pa se najbolje razumiju. Na upit o tajni njegove dugovječnosti, samo slijegne ušima i reče – nikad se nisam ženio, nikad bavio politikom, i nikad živcirao zbog stvari koje ionako ne bi mogao promijeniti. A i sreo sam Đanija, baš kad sam ga trebao sresti.



A konji po zimi, pitamo mi, zanimajuć se i za ishranu, i za smještaj.


– Ne brinite, oni su zimi kao u gnijezdu. Vidite štalu u kojoj su sad. Ljeti im skinem prozore da im bude prozračno i fino, a zimi ih vratim. Ušuškam ja njih bolje nego sebe. Što se tiče ishrane, ako je zima blaga puštam ih na ispašu, a ako je ciča onda dobijaju suhi obrok, tj. sijeno. Dakako uvijek tu ima i poslastica kao što su zob, kukuruz, jabuke…


Da poslastica Đanijevim konjima ne nedostaje dokazuju njihovi trbusi. A bogme ni njege jer svaki se sjaji kao da je ovog trena »ispoliran«.


Ispolirali smo i mi svoje vrijeme u srcu Učke, pa punih baterija krenuli uzbrdo. U vrevu, žurbu, stres… Jer ne može svatko biti Đani, biti posložen u glavi i znati stati kad nađe svoj zemaljski raj. U njegovom su čak i konji dugovječni!