OPATIJA » Austrougarske ljepotice – opatijske vile već stoljeće krase priobalni pojas Opatijske rivijere. Više od stoljeća postojanja i morski zrak na njih je ostavilo veliki trag. Derutna i zapuštena stara zdanja nekoliko desetljeća čekala su vlasnike koji će u njih moći ulagati – i dočekala. Kapitalizam, otvaranje granica, ulazak u Europu, otvorile su mogućnost ulaska stranog kapitala, a sve to izazvalo je niz investicija u obnovu vila na opatijskom području. U drugom redu do mora, ali i iznad Nove ceste. Krenula je stambena izgradnja, a uz opatijski lungomare obnova kuća koje datiraju iz prve polovice 20. stoljeća. Na potezu od Voloskog do Tomaševca uređuje se čitav niz objekata. Gotovo da više nema kuće koja ne bi odgovarala opisu iz pjesme Drage Gervaisa koji kaže »Pod Učkun kućice bele, miće, kot suzice vele. Beli zidići, črjeni krovići na keh vrapčići kantaju…«.

 

 Villa Irenea

Villa Irenea, svakako jedno od najatraktivnijih zdanja u susjedstvu opatijske gradske vijećnice, već sjaji novim sjajem. Zahvaljujući investiciji Dražena Srdoča, trećeg poslijeratnog vlasnika objekta i prvog koji je prionuo njenoj obnovi, radovi na kući i unutar okućnice bliže se kraju, a ograda i bijeli zidovi upućuju na raskoš i bogatstvo.

  Vološćanska vila u memoriji Opatijaca ostala je kao »Otokar Keršovani«, budući da je u njoj dugo vremena u drugoj polovici 20. stoljeća djelovalo to izdavačko poduzeće, nakon čijeg je stečaja prešla u vlasništvo Hrvoja Petrača, a zatim i Roberta Ježića od kojeg ju je 2012. godine kupio Srdoč, vlasnik autokuće »Ruting«. Vila je to koja bi nakon desetljeća zanemarivanja trebala biti namjenjena turističkom iznajmljivanju, a na čijem će gornjem katu svoje mjesto naći stambeni prostor veličine oko 180 četvornih metara, otkrio je to za naš list investitor u vrijeme kada su radovi krenuli i tada istaknuo kako će se raditi s najboljim materijalima i kako će sve biti uređeno u neobaroknom i neoklasičnom stilu, a park oko kuće, čije će uređenje doći po završetku svih ostalih radova, trebao bi biti obnovljen u skladu sa svojim izvornim izgledom.

  S druge strane gradske vijećnice gradi se prilazni put i uređuje Villa Markov. Vila je to koja je također promijenila nekoliko vlasnika, a koja je sada u posjedu jedne hrvatske tvrtke, u čijem su suvlasništvu Rus, Estonac i državljanin Hrvatske.

  U ovoj elitnoj zoni Opatije, u kojoj je niknuo i kompleks Ville Arentz, koji svojom veličinom i dalje »bode oči« sve one koji znaju da su »pod Učkun kućice bele i miće ko suzice vele«, pomalo sakriven od pogleda prolaznika sa ceste, ali vrlo vidljiva na lungomaru je i ružičasta kuća Žuži Jelinek ili Villa Žuži.

Villa Žuži

– Ovo je spomenik za moju staru i mjesto gdje ću sa ženom i obitelji provesti svoju starost. Moja mama je već u ozbiljnim godinama, ali ne da se. Vrijeme provodi u Zagrebu, pa smo mi preuzeli kuću u Opatiji i odlučili je urediti. Već godinama dolazimo tu i nekako smo postali Opatijci, a obzirom da kuća, osim kozmetičkih izmjena, nije bila uređivana od kada je izgrađena, u skladu sa svim dozvolama, pa i onima konzervatora, odlučili smo je obnoviti kako Bog zapovijeda. Kada smo krenuli s radovima ispalo je ozbiljnije nego smo mislili. Krov je bio crvljiv, trebalo je sanirati vlagu obzirom da je to kuća bez temelja. Izgrađena je oko 1930. godine praktički na stijeni kao ladanjska kuća, otkriva Jelinek napominjući kako kuća ostaje u gabaritima u kakvima je bila i dosad.

  Nove grede, stropovi, stolarija, podno grijanje, odnosno sve ono što danas pruža jedan moderan dom, naći će se u obnovljenoj Villi Žuži. Ozbiljno ulaganje u vilu ponovno će je staviti »na listu jedne od najljepših na našoj obali«, no njezini investitori priželjkuju da i u njihovom prvom susjedstvu, na svega tridesetak metara krene i obnova Ville Kremešek u vlasništvu države.

  – Nažalost, ta je vila u ovom dijelu Opatije pravo ruglo i zato se nadam da će se ona čim prije staviti u funkciju. Ovako, baš kako ste i pisali, u nju dolaze skvoteri. Uz to, ovo je i jedan elitni kraj Opatije, pa ako se već vila ne proda ili ne stavi u funkciju, bilo bi nužno urediti njen vrt. Ovaj dio Hrvatske zaista je po mnogočemu poseban, ne samo radi krajolika već i zbog ljudi. Zato smo moja supruga i ja ovdje odlučili ostati do kraja, zaključio je Jelinek.