Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. studenoga 2019.
Sjećanje

'Po njemu si mogao navijati uru': Jeste li znali da je početkom 20. stoljeća Opatijom vozio - tramvaj?

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja
Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2019. u 7:03 2019-03-25T07:03:12+01:00

Svakodnevno je tramvaj vozio na relaciji Matulji – Lovran od 6 do 22 sata, uz polazak svakih 15 do 20 minuta. Kretao je s kolodvora (štacijona) Matulji prema središtu Matulja, remiza mu je bila na Preluku (ex Berger, danas trgovina namještaja), a zatim se spuštao prema Voloskom, Opatiji, Ičićima, Iki i Lovranu, uz brojna stajališta. Zadnji put je tu rutu odvozio 31. ožujka 1933. godine

Deset kilometara na sat, polako, ali sigurno, tramvaj ili kako su ga još nazivali, »mala električna željeznica«, od veljače 1908. godine do konca ožujka 1933. godine vozio je na liniji Matulji – Opatija – Lovran. Još samo nekoliko dana i 31. ožujka će se navršiti 86 godina od zadnje vožnje tramvajem na Liburniji, pa smo tim povodom »zavirili« u stare knjige, ali prenijeli i neka svjedočanstva.

Govoreći o dalekoj 1908. godini, treba reći da je konje i kočije koji su do tada bili glavno prijevozno sredstvo, zamijenio moderniji način transporta. U opatijskoj je povijesti ostalo zapisano i to da je zamjena nekad popularnih »karoca s konjima« krajem 19. stoljeća bila planirana uvođenjem parnoga tramvaja. Takva opcija međutim nije bila prihvaćena od hotelijera koji su u cilju zaštite mira gostiju opatijske rivijere upozoravali da bi dim i buka parnih lokomotiva teško išli ruku pod ruku s turizmom i stoga do uvođenja parnog tramvaja nikada nije došlo.

Tramvajska linija u duljini od 12 kilometara uvedena je s osnovnim ciljem da se gosti, nakon što vlakom doputuju na matuljski štacijon, mogu spustiti do hotela i pansiona uz more, od Voloskoga i Opatije, do Ičića, Ike i Lovrana. Postojao je putnički tramvaj, ali i teretna kola kojima se do obale prevozio teret.

»Mala željeznica«

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja

Prema podacima dostupnim u literaturi iz povijesti Opatije, trasiranje električne željeznice na relaciji Matulji – Lovran započelo je 1904. godine, a tadašnje Ministarstvo za željeznice je 1907. izdalo građevinsku dozvolu za njenu gradnju. S obzirom da je tramvaj već u veljači 1908. godine počeo spajati različite dijelove Liburnije, od najviših 212 metara nadmorske visine u Matuljima, do najnižih 2 metra n./v. uz more, vidljivo je da je u rekordno kratkom vremenu profunkcionirao. Pruga je bila jednokolosiječna, a svakih nekoliko kilometara izgrađene su mimoilaznice na kojima su se ujedno nalazile i postaje kojih je bilo ukupno 27. Imao je 13 lokomotiva i pet putničkih kola, te je koristio napon od 750 volti istosmjerne struje. Iako je trasa od Matulja do Preluka poprilično strma, tramvaj nije koristio zupčanike za svladavanje strmine, već je imao elektomagnetske kočnice s brzim uključivanjem. Dakle, putnici koji su primjerice iz Beča putovali do Opatije, kada bi vlakom doputovali do Matulja, električnim tramvajem bi se bez problema mogli spustiti do hotela, pansiona, vila i kupališta. Isto su prijevozno sredstvo koristili i za povratak. Tramvaj kojega se danas prisjećaju tek iznimno rijetki stanovnici Liburnije, jer mnogi više nisu živi ili su pak bili premali u vrijeme dok se njime putovalo, vozio je 25 godina, a zadnji put, kao što je zapisano – 31. ožujka 1933. godine.

Ostalo je također zapisano i kako se 1. travnja 1933. godine započelo demontirati tračnice, koje su zatim brodom iz opatijske luke odvezene na Siciliju. Tramvajska su kola prodana Ljubljani gdje su vozila i bila u upotrebi sve do 1958. godine. Tramvaj je svakodnevno vozio na relaciji Matulji – Lovran od 6 do 22 sata, uz polazak svakih 15 do 20 minuta. Kretao je s kolodvora (štacijona) Matulji prema središtu Matulja, remiza mu je bila na Preluku (ex Berger, danas trgovina namještaja), a zatim se spuštao prema Voloskom, Opatiji, Ičićima, Iki i Lovranu, uz brojna stajališta.

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja

Potraga za živućim osobama koje su se i same nekad vozile tramvajem, zahvaljujući pomoći Opatijke Marije Puharić-Harašlić, voditeljice Rodoslovnog centra Kastavštine i Liburnije u Matuljima, odvela nas je do gospođe Slavice Gosar-Bevilaqua, rođene 1924. godine u Matuljima.

Tako su pričali stari...

Njezin je otac radio u tramvajskoj remizi na Preluku (kasnije Berger), te se ona i danas vrlo dobro sjeća tog razdoblja. Pri realizaciji ovog planiranog obljetničkog razgovora međutim, spriječila nas je udaljenost, budući da gospođa Slavica živi u Rimu i tek tijekom ljeta planira, kao i svake godine, doputovati u Matulje. Stupile smo u kontakt te nam je obećala da ćemo krajem lipnja ove godine imati priliku za razgovor, a najavila je i da se svega odlično sjeća, što će potkrijepiti i slikovnim materijalom koji je sačuvala kao uspomenu na oca i njegov rad u tramvajskoj remizi.

– Poznajem vrlo malo Opatijaca koji su stariji od mene – rekao nam je Oleg Mandić, rođen 1933. godine, baš kada je tramvaj prestao voziti opatijskom rivijerom. Tramvaja se stoga ne može prisjetiti iz osobnog iskustva, ali navodi kako je njegova obitelj redovno koristila ovo prijevozno sredstvo.

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja

– Villa Mandić u kojoj smo stanovali, stajala je, a stoji i danas, između vijećnice i mora u Voloskom. Pred vijećnicom je bila stanica tramvaja, i to velika, budući da su se tamo tramvaji iz suprotnih pravaca mimoilazili. Za tu svrhu je tamo inače jednotračna pruga bila dvotračna. Advokatska kancelarija moga nonota je bila u Opatiji, pa je valjalo dvaput na dan hodati, a češće i voziti se do posla i natrag. U kasnijim godinama, kada bih po kiši s mamom čekao autobus, »korijeru ka ni prihajala«, kako bismo iz Voloskoga došli do Opatije, mama je znala reći »blaženi nekadašnji tramvaj, po čijoj si točnosti mogao uru navijati« – prisjetio se Mandić.

Zanimljiv slikovni materijal, ali i priču koja je pratila tramvajsku eru na Liburniji, sačuvao je poznati Ikar i ikarski barkajol Vjekoslav Zahej Veja, zaljubljenik u stare fotografije i dokumente iz prošlosti. Vrlo je aktivan u životu mjesta, od »Ikarskih barkajola«, do manifestacije »Vino i vruja« tijekom koje se botilje vina uranjaju, odnosno izranjaju iz ikarskog akvatorija koji obiluje vruljama.

Privatna arhiva Vjekoslava Zaheja

– Imam fotografiju zadnje tramvajske vožnje, slikanu 1933. godine u Matuljima – započeo je naš susret Zahej, ustupivši nam snimku za objavu, ali i brojne druge fotografije iz njegove privatne zbirke. Zahvaljujemo mu na ustupljenim slikama i nastavljamo dalje, te nam Zahej, čija je obitelj i u tim vremenima, baš kao i danas, živjela u Iki kroz koju je tramvaj svakodnevno prolazio, prenosi ono što je zapamtio iz prepričavanja starijih ljudi.

Šine su škripale...

– Stariji su nam pričali kako je to nekada bilo, kako su šine škripale, kako se čulo kada je tramvaj kočio. Tramvaj je ispred kola imao »tubo«, pa je vozač »moleval vanka pesak«, da bude veće trenje i da se može bolje »fermat«. Šine su bile jednotračne, »unjule«. Tramvaj je vozio sporo, desetak kilometara na sat, a po ljeti je na njegovom stražnjem dijelu bila i prikolica, otvorena, bez krova i prozora, tako da su se ljudi mogli voziti a da im ne bude vruće. Od štacijona Matulji, kroz tunel dole, do Bergera i kroz Volosko do Lovrana. Za ono vrijeme je to bio »mirakul« što se tiče brzine, iako je za današnje pojmove činjenica da su te vožnje dosta trajale. Kada je cesta proširena i kada je tramvaj ugašen, sve se to prodalo, kako govore ljudi, u Ljubljanu. Zatim su počele voziti »kurijere« koje su bile puno brže od samog tramvaja – ispričao je Zahej.

Jesu li se ponekad događali kakvi prometni incidenti, zanimalo nas je?

– Baš u Iki, ispred današnje »Glorije«, tramvaj je iskočio iz šine, čini se da su mu popustile kočnice. I to je, kažu koji su to vidjeli, tada u Iki bio »veli mirakul«. Svi su o tome pričali, no nasreću – sve je prošlo bez težih ozljeda, a putnici su se samo malo jače protresli i malo natukli, ali ništa opasnoga. Tramvaj je vozio sporo i moglo se zatrčati i skočiti u njega. To je bilo normalno, skočiti u njega i iz njega. Ukinuli su ga jer je došao brži autobus koji je uz ostalo povezivao Opatijsku rivijeru s Rijekom, dok je tramvaj bio veza samo do Matulja i nikad nije realizirana namjera da se Opatija i Rijeka spoje tramvajem. Garaža za tramvaje je bila na lokaciji Berger, remiza u kojoj su popravljali tramvaje i podmazivali kola i sve drugo što je bilo potrebno, iznad Preluka, gdje se danas nalazi salon namještaja. Taj su objekt sagradili baš kao garažu za tramvaje, jer je bio izvan mjesta i nije smetao prometu – naveo je Zahej koji je s nama rado podijelio sjećanja, ali i bogatu slikovnu arhivu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.