Njemački Opatijac Ernst Beretz u društvu opatijskih prijatelja / snimio N. TURINA
Prvi put je došao kao 20-godišnjak i od tada redovito dolazi, najprije s obitelji i prijateljima, a u zadnje vrijeme i sam. Narušenog je zdravlja, no kaže da u Opatiji svaki put ozdravi. Tu se osjeća dobro, a ljudi su ga tako prihvatili da je već i sam pomalo Opatijac
Ernst Beretz iz Njemačke, iz grada Würselena blizu Aachena, na tromeđi između Njemačke, Belgije i Nizozemske, u Opatiju je došao prvi put kao mladić od 20 godina, a danas je navršio 80 ljeta i može se reći da mu je u tih 60 godina uzastopnih dolazaka u ove krajeve, Kvarner postao drugi dom.
Nema ljeta da ga u skladu s mogućnostima nije proveo u Opatiji, dolazeći najprije s obitelji, rodbinom i prijateljima, a kako su godine sve više prolazile, u zadnje vrijeme i sam. Dok se osjećao dobro osobnim automobilom, a zadnjih godina avionom. Prva opatijska »gazdarica«, dakle preteča današnjeg »zimmer frei« bila mu je Rosa Drecher, bila je to davna 1957. godina u kojoj su se još iznajmljivale sobe bez kupaonice i sve je u to vrijeme još bilo starinsko, idealno za istraživanje, no gostoljubivost i posebnost ljudi koji su ga dočekali ne samo prve, već i svake sljedeće godine, osvojili su ga do te mjere da su turistički dolasci zapravo prerasli u toplo prijateljstvo koje je izbrisalo granice klasičnog turističkog iznajmljivanja.
Beretz je tako upoznao mnoge Opatijce i s njima se družio tijekom proteklih godina, a posebno s obitelji Glušić. Mnogo su puta zajedno slavili i roštiljali, mnogo su životnih poglavlja zajedno zaključili, prolazivši i lijepe i manje lijepe trenutke zajedno, te su mu se za 60 godina vjernosti, njegovi opatijski prijatelji odlučili zahvaliti uz prigodnu »domaću feštu« na kojoj nije nedostajalo smijeha i šale, a sve je popratila i slavljenička torta.
– Ovdje se stvarno osjećam kao doma – povjerio je tijekom fešte u povodu 60 godina neprekidnih dolazaka u Opatiju Ernst Beretz, danas umirovljenik, a tijekom mlađih dana po struci elektrotehničar koji je radio u pošti. Hobi mu je u mlađim danima bilo kolekcioniranje oružja, a s obzirom na posao kojim se bavio, voli prikupljati i sve vrste alata. Ima mirovinu koja mu omogućava putovanje u Opatiju svakoga ljeta i višemjesečni boravak na Kvarneru, gdje ponekad dođe i tijekom proljeća, za Uskrs. Kada bi živio bliže, dolazio bi i češće, jer njegova je vjernost Opatiji – zauvijek.
Bogomdana klima
– Moj tata Emilio Glušić je u to vrijeme kod tete Rose stanovao kao podstanar i tu je uspostavio kontakt s Ernstom Beretzom koji je jedno vrijeme dolazio i u pratnji supruge, a kasnije sam. Postali su jako dobri prijatelji i to je trajalo godinama, sve dok je tata bio živ. Nekad mladić Beretz, danas je čovjek u vrlo zrelim godinama i s obzirom na dob ima zdravstvenih poteškoća, no za sebe kaže da mu je Opatija »lijek za sve«. Naime, često nismo svjesni blagodati klime koju na ovim prostorima uživamo, pa nam ljudi koji dolaze iz krajeva koji su po klimatskim karakteristikama manje pogodni za ugodan život, kažu da je ovdje »kao u raju«. Konkretno, njemu ovdje klima u potpunosti odgovara i ovdje ostane između dva i tri mjeseca tijekom ljeta, a nekad je u marini hotela Admiral imao i svoj gliser – ispričao je Opatijac Dario Glušić, sin pokojnog Emilija Glušića, koji ne može pronaći dovojno lijepe riječi uz koje bi opisao dugogodišnjeg vjernoga gosta.
Budući da su njegovi inače rodom iz Labina, svi zajedno su tijekom ranijih godina putovali po Istri, posjećivali rodbinu na potezu od Plomina do Labina, te sve te nezaboravne trenutke »zaustavili« na fotografijama, a bilo ih je crno-bijelih i potom u koloru, uredno spremljenih s popratnim tekstom u malu prigodnu brošuru koja od zaborava spašava mnoge drage ljude i događaje iz nekih tehnološki bitno mirnijih vremena prije mobitela i kompjutora.
Izvor snage
– Mi smo postali više nego rodbina, a na fešti u Opatiji su pored slavljenika Ernsta i mene kao domaćina, bili i moja sestra Danijela, supruga Karmen, te Mirko Šuša, Darko Ujčić, Ivica Arbanasić i Damir Suzanić – otkrio je Dario Glušić nakon ove neformalne svečanosti na kojoj je slavljenik naglasio da bi se »ukoliko ljeti ne bi došao u Opatiju, osjećao vrlo bolesnim«. Odnosno, uvijek kaže svojim opatijskim prijateljima kako je »bez Opatije bolestan«, a prije polaska u naše krajeve osjeća veliku »pozitivnu nervozu« i jenostavno zna da »mora doći«.
Tijekom boravka u Njemačkoj kaže da uslijed bolesti poprilično izgubi na težini, a zatim se tijekom ljeta u Opatiji njegovo stanje popravi i tu dobije snagu za dalje i poručuje da »jedva čeka da opet dođe na more«. Odnosno, on je živući primjer ljekovitosti opatijskog podneblja i to ne skriva. Ovdje se osjeća dobro, voli prošetati i družiti se s ljudima koji su ga tako prihvatili da je već i sam pomalo Opatijac, a sve se bolje snalazi i s hrvatskim jezikom i razumije sve više riječi. Omiljeno jelo su mu frigani inćuni i kako kaže za sebe – već odavno se ne osjeća klasičnim turistom, već pravim povremenim stanovnikom Opatije. Najavljuje da će dolaziti sve dok bude imao snage i volje, jer premda je došao slučajno i ne znajući baš ništa o ovim krajevima, »tu mu se od prvega dana jako pijaža«.
