Legenda kaže da je Eol, bog vjetra, strašno puhao nad ušćem drevnog Pada i na jednu hridinu nanio toliko finog praha da je, kad je Neptun potopio čitav kraj, ostao otok usred mora kao uspomena na davna vremena prije Potopa.

Tako kaže legenda o otoku Susku, jedinom jadranskom otoku bez stijenja i kamenja, sazdanom samo od pijeska i prapora, na kojemu danas, uoči sezone, živi stotinjak stalnih stanovnika. No, čini se da je Eol do Suska »dopuhao« i Damira Munđara i njegovu djevojku, odnosno zaručnicu Doriju Grgeljac, koji čine one malobrojne sretnike koji su se, umjesto napuštanja svog rodnog mjesta i odlaska izvan Hrvatske, odlučili za suprotan smjer – ostanak u Hrvatskoj, i to odlazeći iz grada na mali otok kraj Lošinja. Damir i Dorija doselili su se na Susak iz Karlovca prošlog studenog, i zaposlili se oboje u mini marketu Jadranka trgovine d.o.o., Mali Lošinj. Odabrali su za svoj život Susak, gdje vode trgovinu koja – naravno – za ovako malo mjesto život znači.

Pakirajte se!

– Samo smo se spakirali i došli – govori Damir, rijetko viđeni »kuler«, kojemu ritam otoka odlično odgovara. Sada dućan još radi dvokratno, a ovih dana počinje živjeti ljetnu dinamiku i bit će otvoren cijeli dan, jer na Susak u sezoni dolazi horda gostiju – tada na otoku obično boravi najmanje tisuću, a najviše i dvije tisuće ljudi.

Damir nije odmah mogao dotrčati na razgovor s nama – upravo kad smo pristali na Susak, došao je i Jadrolinijin brod Tijat, koji svakodnevno dolazi na otok i istovaruje sve što može istovarivati, od turista i njihove prtljage do namirnica za »Damirov dućan«. Da mu se smrznuta roba ne bi doslovce rastopila na proljetnom, mada zubatom i burnom suncu ove čudne, zakašnjele i prohladne sezone, prvo je odjurio sve iskrcati i prenijeti do frižidera, a tek onda je imao vremena i za nas. Posao je prvi. No, njegova i Dorijina priča ipak nije sasvim nepovezana sa Suskom i nisu se sasvim slučajno našli ovdje.

– Moji roditelji su na Susku kupili kuću 1983. godine, i otad sam ljetovao ovdje. Tako da ipak jesam na neki način ovdje kao kod kuće. Ali nije mi do prošle godine ni palo na pamet da se doselim na otok. No, evo, sasvim slučajno, kad smo pred kraj ljeta prošle godine Dorija i ja došli na branje grožđa, u razgovoru s frendovima čuli smo da firma Jadranka traži zaposlenike za svoj market.

Budući da smo i ja i Dorija radili u Karlovcu u Sparu, u skladištu i trgovini, odmah sam pomislio: gle, bilo bi fora doći trajno na Susak. Budući da mjesni odbor sufinancira rad trgovine izvan sezone, kako bi dostava namirnica bila stalna za domaće ljude, putem mjesnog odbora smo uputili molbu za posao. I, moram priznati, zaboravili za nju. A onda je nakon tri mjeseca uslijedio poziv iz Jadranke: hajde, dođite, radna mjesta vas čekaju, pakirajte se. I stvarno, mi smo došli za svega par dana. I sad smo tu. I uživamo – pričaju Damir i Dorija.

Nikad dosadno

Zadovoljni su uvjetima u firmi.

– Plaće su vrlo solidne za trgovinu, a ima i stimulacija i bonusa, recimo sad za Uskrs kad je bilo više prometa. Kad smo dobili božićnicu, nismo znali kud s njom. Znate, na Susku baš i nemate gdje trošiti lovu – kaže Damir uz smijeh. No, tvrdi da im na otoku, čak ni zimi, nije bilo nimalo dosadno i da im grad ne nedostaje.

– Da sam sam, vjerojatno bi mi bilo pusto. Ali, kad si udvoje, zapravo ti je svejedno gdje si. Fino sam si nabavio i dobru internet tarifu s jako brzim netom, i odlično mi je. Uz to, ekipa se okuplja ili tu na rivi, ili gore u mjestu u konobi, i nikad nije dosadno. Stotinu i pedeset ljudi na jednom mjestu sasvim je dovoljno za normalan društveni život, a uostalom i Lošinj je tu, preko puta, i ima sve, pravi je grad u malom, tako da ovdje ništa čovjeku ne nedostaje. Hajde možda zubar ili doktor, ali srećom ništa hitno nam zasad nije trebalo, pa ni problema nije bilo – govori Damir.

Kaže kako mali Jadrankin dućan na otoku »okreće« pristojan promet – sve je više građevinaca i ostalih radnika uoči sezone na otoku, no svejedno tvrtka Jadranka trgovina i mjesna samouprava na Lošinju, od Punte Križa do Suska, imaju ugovor o sufinanciranju trgovina u razdoblju izvan sezone. Svi na Susku zaklinju se da »muving« na ovom otoku, kojeg ima cijele godine, ovisi najviše upravo o ovom dućanu – Unije, primjerice, nemaju takav angažman, tamo trgovinu drži privatnik koji ne drži vrata otvorenima cijele godine, i već je dinamika na tom otoku puno nižih okretaja nego na Susku.

Četvrta od sedam

Tako bar tvrde Suščani, što se najviše vole okupljati u kafiću Malonogometnog kluba iseljenika odmah u blizini marketa. Klub je osnovan krajem 80-ih s tim imenom kako ne bi bio zabranjen – iseljenici nisu posebno ljubili bivši sustav, a ni on njih, pa se, jasno, domislilo da razlog okupljanja bude mali nogomet. A poznato je da većina Suščana živi zapravo u Hobokenu, u New Jerseyu. Naravno, u toj je »bazi« domaćih ljudi u ovom klubu moguće čuti specifičan jezik Sušćana, sansigotski. Tako se nekad otok i zvao, Sansaugus, a radi se o čakavici mutiranoj do te mjere da je domaće ljude skoro nemoguće razumijeti kad zabrzaju s objašnjenjima.

Ipak, uspjeli smo shvatiti da hit na otoku više nije Franjo Tuđman – sad u klubu iseljenika ispod križa na središnjem zidu, odmah nasuprot ulaza u taj neformalni društveni dom stoji slika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. I to je jednostavno glavna tema na otoku – još se ne sliježu dojmovi njezina nedavnog posjeta, i od tada je Kolinda zapečaćena na posebnom mjestu.

Šeficu pogona kluba iseljenika Dinu Mačić, rođenu naravno u Americi, pitali smo kakav je život na otoku. Ako smo je dobro razumijeli, ona je kazala:

– Meni normalan. Evo tu mi je četvrta od sedam, radi sa mnom.

Što bi to značilo, četvrta od sedam?! E pa Dina ima sedmero djece, i potvrđuje priču koja kola oko otoka Suska: da svatko tko ima problema s plodnošću, treba doći na Susak, i stvar će odmah uspjeti. Dini i njezinom suprugu uspjelo je sedam puta: od toga pet puta rodila je u Lošinju, a dvaput je ipak morala u Rijeku. Danas su joj djeca kud koji, mili moji – većina je van otoka, studira ili radi, a dio ih je ostao tu, gdje školu među ostalim sada, kako nam kažu, pohađa petero đaka. Sveukupno: petero. Vesela Dina, na svom posebnom jeziku, pozdravlja na kraju i maše: »Hvala i vai ča ste prišli«, a Damiru je vrijeme da ponovo otvori svoju butigu, u drugoj, popodnevnoj smjeni.

Lignji, ribe i šparoge

– Aaaa, nema vam politike u ovoj butigi. Tu nema novina – kaže Damir.

– Kako nema, pa nije Lošinj daleko, brod dolazi najmanje jednom dnevno – »padamo mi u nesvijest« od šoka i nevjerice, da netko može živjeti bez novina.

– Nema. Prerizično je. Ne možeš imati pretplatu ako nikad ne znaš hoće li brod moći pristati ili ne, a onih par primjeraka koji bi se prodali naslijepo, isto nemaju smisla. Nama vam ljudi s Lošinja donesu po pet dana stare novine, i onda mi fino čitamo stare vijesti. I odlično nam je. Jer, kad nema novina, nema ni politike.

Ovdje nakon tri dana, više ni ne znaš koji je dan i nije te ni briga. Glavno da je vrijeme lijepo, da je more mirno, da turisti dođu, da liganja uvijek ima, i da sezona šparoga što duže potraje. To je naša zabava, lignji, ribe i šparoge. A vas lako nađemo na internetu, ako baš moramo, a nije da baš svaki dan moramo – kulerski i sa smiješkom zaključuje Damir.

Njemu i Doriji za par dana dolaze nove kolegice, dvije studentice sa Suska koje se ljeti vraćaju kući pa će biti »domaći sezonci«, a nama je sad jasno zašto je Jadrankin market duša mjesta: Susku ne treba kiosk s novinama kad novina nema, ne treba mu ni pekara kad Damir i Dorija sami u svom marketu peku kruh i kroasane. Treba mu samo brod i jedan dućan.

Od domaćih trešanja do sira i maslinovog ulja

Tvrtka Jadranka trgovina d.o.o. ima 22 maloprodajna objekta u malim mjestima i na otocima, od Martinšćice, Beleja, Punte Križa pa do Suska, i ukupno tijekom godine u njima radi oko 200 stalnih i u sezoni još oko dvjesto sezonskih djelatnika, govori Antonia Blaić, pomoćnica Uprave. Podizanje kvota za radnike u trgovini spas je za otoke, kaže, jer već nekoliko godina nedostaje ljudi u branši.

– No, nama je jako važno društveno odgovorno poslovanje i zato imamo dogovor s lokalnom samoupravom da naši dućani, uz njihovo sufinanciranje, rade cijelu godinu u malim mjestima –kaže ona. Uz to, pazi se da u ponudi u trgovinama bude što više lokalnih proizvoda – od trešanja do sira i maslinovog ulja.

– U velikoj smo mjeri zadržali i tržište za našu veletrgovinu, pa smo tvrtka koja u najvećoj mjeri opskrbljuje ugostitelje na otoku Lošinju, ne samo u našim hotelima, nego općenito – kaže Antonia Blaić.