Sporna parcela ograđena je od vanjskog svijeta visokim kamenim zidom / Foto: I. BALEN
Sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali da Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije nezakonito posjeduje sporne nekretnine – zgradu od deset četvornih metara i dvorište od 31 »kvadrata« koje je Grad Rab prenio Franici Bonda nagodbom iz lipnja 2010. godine, na temelju čega je ona upisala pravo vlasništva u zemljišne knjige u kojima se danas kao zemljišno-knjižni vlasnici navode njezini sinovi Frank i Serge Bonda
RAB » Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Raba dobila je sudski spor protiv Franka Johna Petera i Sergea Leona Bonda, rodom iz Bruxellesa, a s posljednjom adresom u Pragu, dvojice sinova poznate Rabljanke Franice Bonda. Rapski Općinski sud odbio je tužbu Bonda i neosnovanim ocijenio njihov zahtjev da im crkva preda u posjed određene nekretnine, nevelike, ali vrijedne, u Gradu Rabu – zgradu od deset četvornih metara i dvorište od 31 »kvadrata«. Sud je odredio i da su Bondi dužni Župi i odvjetniku koji ju je zastupao namiriti trošak parnice u iznosu od oko 6.800 kuna.
Sudski je to epilog spora – barem na ovoj instanci, jer presuda još nije pravomoćna – kojeg je pokrenula, sada pokojna, Rabljanka Franica Bonda, rođena Kukulić, u listopadu 2011. godine, a nakon njene smrti u kolovozu 2012. godine postupak nastavili njeni sinovi. U tužbi radi iseljenja tvrdila je da je ona stvarni vlasnik spornih nekretnina, u biti zemljišta koji se navodi kao pašnjak ukupne površine 61 »kvadrata«, te da rapska Župa veći dio toga, točnije 41 »kvadrat«, neovlašteno i nezakonito koristi.
Ništavna nagodba
U odgovoru na tužbu Župa je pak naglašavala da je neistinita tvrdnja Franice Bonda da je ona vlasnik nekretnina, već je to posjed Župe više od 300 godina. Na toj parceli nalazi se zgrada Župnog dvora, izgrađena prije najmanje 300 godina, i ona od tada predstavlja crkveno osnovno sredstvo, podvlačilo se u odgovoru na tužbu, u kojem se i isticalo da je tijekom stoljeća Župa po potrebi održavala i rekonstruirala zgradu.
Parcela je ograđena od vanjskog svijeta visokim kamenim zidom i na nju se može pristupiti isključivo kroz ulazna vrata zgrade Župnog dvora. Župa je stekla pravo vlasništva dosjelošću (posjedovanjem nekretnina tijekom vremena), a i po osnovi legalne gradnje, jer se po zakonu legalnim smatraju građevine napravljene do sredine veljače 1968. godine. Župa i njen odvjetnik su tvrdili da je Grad Rab neosnovano prenio nekretnine Franici Bonda nagodbom iz lipnja 2010. godine, koja je zatim provela upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Tužena strana je tu nagodbu ocijenila ništavnom, jer ju nije potvrdilo nadležno tijelo vlasti u Gradu Rabu. Ukazala je na odredbu Statuta Grada Raba, prema kojem je Gradsko vijeće tijelo koje je jedino nadležno odlučivati o stjecanju i otuđenju nekretnina čija je vrijednost veća od milijun kuna, tvrdeći da ovdje nekretnine vrijede daleko više. Gradsko vijeće nije nikada donijelo konačnu odluku o prihvaćanju nagodbe, dok zaključak predstavlja davanje uvjetnog mišljenja i ovlasti gradonačelniku za operativnu realizaciju nagodbe. Stoga je tadašnji rapski gradonačelnik neovlašteno potpisao nagodbu, podvukla je tužena strana. Nagodbu na kojoj tužitelji temelje svoju tužbu ocijenili su ništetnim i zato što je nekretnina otuđena bez javnog natječaja i bez utvrđene tržišne cijene.
Kupoprodajni ugovori
U podnesku iz rujna prošle godine Župa i njen odvjetnik su naveli da su u arhivi pronašli isprave koje dokazuju da je Župni ured u Rabu stekao nekretnine kupnjom od bivšeg vlasnika dr. Giovannija Lemesicha. Radi se o kupoprodajnom ugovoru iz 1896. godine, a predmet kupoprodaje je sadašnja zgrada Župnog dvora u Rabu u sklopu kojeg se nalazi i unutrašnje dvorište. Ukazano je i na korespondenciju iz te godine koja je prethodila kupnji. Suglasnost za kupnju dala je krčka Biskupija, hijerarhijski nadređena rapskom Župnom uredu, koji ju je prije toga upoznao s detaljima, te dostavio skicu nekretnine koja je onda izgledala kao i danas.
Tužena strana je isticala da je sporna nekretnina, zajedno s drugim nekretninama iz istog zemljišno-knjižnog uloška, bila predmetom upravnog postupka pred nadležnim županijskim uredom u slučaju povrata nekretnina koji se vodio po zahtjevu Franice Bonda, temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Iz toga je jasno da su tužitelji znali da je riječ o nekretnini unutar Župnog dvora, tvrdila je tužena strana.
Tužitelji su u nastavku parnice isticali da rapska Župa nije nikako mogla steći pravo vlasništva na nekretnini ni na koji način, pa ni dosjelošću, jednostavno zato što je ona bila vlasništvo djeda aktualne dvojice tužitelja, Franje (Frana) Kukulića. Ukazivali su da je na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1921. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika u Beču, uknjiženo pravo vlasništva na njegovo ime.
Rapski Općinski sud je na kraju, nakon analize činjenica, očevida na licu mjesta i geodetskog vještačenja, te saslušanja svjedoka, među kojima je bio i rapski župnik Anton Depikolozvane, ocijenio tužbeni zahtjev Bondinih neosnovanim u cijelosti. Zaključeno je da tužitelji nisu dokazali da rapska Župa nezakonito posjeduje nekretnine. Obrazlažući svoju odluku, sud je ukazao da u ovom slučaju nije sporno da su Bondi zemljišno-knjižni vlasnici spornih nekretnina, ali da to predstavlja samo pretpostavku o vlasništvu. Sporno je to je li rapska Župa izvanknjižni vlasnik, ima li valjanu osnovu stjecanja nekretnine.
Tabularna isprava
Iz izjave Uprave Župne crkve iz svibnja 1906. godine vidljivo je da je tužena strana nekretnine smatrala svojim vlasništvom. U arhivu crkve pronađena je tabularna isprava iz 1911. godine u kojoj Grad Rab izjavljuje da neće smetati vlasništvo crkve. Povijesni zemljišno-knjižni izvadak je pak pokazao da je nekretnina u vrijeme te kupoprodaje bila u privatnom vlasništvu obitelji Cassio, sve do studenog 1907. godine. Dakle, prodavatelj dr. Lemesich je bio izvanknjižni vlasnik.
Na taj kupoprodajni ugovor primjenjivala su se pravila Općeg građanskog zakonika, a prema njima, vlasništvo nekretnina moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen, ukazuje sud. Tako i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom predstavlja, uz predaju u posjed nekretnina, valjani temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim, stav je Vrhovnog suda, na koji se pozvao rapski sud. A kako je Župa u posjed nekretnine stupila 1897. godine izvršenjem kupoprodajnog ugovora, tako je i posjedovanje bilo zakonito. »Od 1896. godine počeo je teći 30-godišnji rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću«, naglašava se u obrazloženju rapskog suda, koji smatra da tužitelji nisu dokazali da je njihov djed Frane Kukulić ušao u posjed nekretnine 1921. godine nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora ovjerenog kod bilježnika u Beču.
Nevažno je, smatra nadalje rapski sud, da je 1946. godine pravo vlasništva upisano u korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a 1947. godine postaje općenarodna imovina, jer je rok za dosijedanje istekao prije 6. travnja 1941. godine. Sud je ocijenio da je Franica Bonda imala dovoljno razloga posumnjati u vlasništvo Grada Raba nad spornom nekretninom, jer ona predstavlja dio Župnog dvora, te nije stekla pravo vlasništva temeljem dobre vjere u odnosu na to tko je bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Sud se nije upuštao u obrazloženja oko prigovora o ništetnosti nagodbe i stjecanje prava vlasništva temeljem građenja, jer ih je ocijenio nepotrebnim za donošenje odluke.
