Zahvaljujući Mariju Šlosaru iz Centra za održivi razvoj »Gerbin«, ovaj dvojac, nakon niza teških životnih situacija, dom i egzistenciju našao je na otoku. Romano je svojevrsni kustos Muzeja ovčarstva i s Marijanom obrađuje ovčju vunu i izrađuje jastuke, a od pomoći su i ostarjelim žiteljima Lubenica
Nema tko nije čuo za Lubenice na otoku Cresu. Plaža podno naselja nalazi se na popisima najljepših na svijetu, mnogi dolaze zbog zalaska sunca ili koncerata ozbiljne glazbe. Stotine turista svakog ljetnog dana posjete taj biser ruralne arhitekuture kako bi uživali svim osjetilima – u prekrasnom pogledu, mirisima aromatičnog bilja, zvukovima prirode ili gastronomskim delicijama lokalnog restorana. U tome ih ne sprečavaju ni uska pristupna cesta ni nemogućnost nalaženja parkirnog mjesta.
No kad stignu jesenski i zimski mjeseci, cesta i parkiralište opuste. Jednako je pust i gradić, u kojem se posljednjih šestero »autohtonih« stanovnika priprema za zimu. Njima treba dodati i dvojicu pridošlica, Marijana Diklića i Romana Faganela, koji su nakon niza teških životnih situacija svoj dom našli u Lubenicama. U riječkom prihvatilištu za beskućnike »Ruže sv. Franje« upoznali su Marija Šlosara, jednog od osnivača lubeničkog Centra za održivi razvoj »Gerbin«, koji im je predstavio aktivnosti Centra. Prvo je Romano, u proljeće 2013., prihvatio ponudu da radi u Centru, a ove godine pridružio mu se i Marijan.
Dogodio se »klik«
– Kad sam počeo upoznavati ovo mjesto, dogodio se neki »klik« u meni i zaljubio sam se u Lubenice. Prije o Lubenicama nisam znao apsolutno ništa, osim da je to jedno mjesto na otoku Cresu. Ali kad sam tu došao i upoznao mjesto i ljude, odlučio sam ostati, priča Romano.
Svoje nove susjede lijepo su primili i domaći te pomažu jedni drugima. Jedna od mlađih stanovnica Lubenica, Bruna Muškardin, koja nakon toplih mjeseci provedenih u Lubenicama ipak radije prezimi u Rijeci, za njih kaže: – Mislim da su se Romano i Marijan dobro snašli u Lubenicama. Jako su dragi, srdačni i komunikativni i rado će napraviti uslugu. Lubeničani su ih dobro prihvatili. Ja se sigurnije osjećam u Lubenicama kad znam da ima nekog od malo mlađih koga možeš nazvati da ti priskoči u pomoć kad zatreba. Eto, meni su super, često skuham kavu, pa zajedno pijemo i veselimo se svakom novom danu.
Marijanu i Romanu životni su putevi bili vrlo različiti. Romano se približava četrdesetoj godini života, a na ulici je, kako kaže, od svoje trinaeste, s time što je do svoje punoljetnosti živio po domovima. Radio je sve i svašta, kao fugir majstor, konobar i čuvar kampa, a cijelo to vrijeme bavio se socijalizacijom pasa.
– To nije isto što i dresura, objašnjava, radio sam i s mladim i s odraslim psima, smirivao ih da ne budu agresivni, ja sam psiholog za pse.
Romano psa ima i u Lubenicama, zove se Dino i vjerno ga prati na dugim šetnjama prirodom. Nakon 40 godina, prvi je pas u Lubenicama, gradu kojim vladaju mačke. Romano s Dinom šeta svakodnevno, bilo da prikuplja odbačenu ovčju vunu koja je osnovno sredstvo za njegov rad u Centru, bilo da bere bilje od kojeg pripravlja zdrave čajeve, a u nekoliko navrata Dino je Romana odveo do divljih koza upetljanih u žbunje koje su potom spasili.
Korisni zajednici
Marijan je u kasnim pedesetim godinama. Kao i Romano, vrijeme školovanja proveo je u domovima, neko vrijeme čak i u creskom Domu za odgoj djece pa se još uvijek sjeća svojih kolega iz školskih klupa koji vjerojatno ni ne znaju da sad živi u Lubenicama. Osamnaest godina plovio je na brodovima Jugolinije, bio je stambeno situiran, a zatim je sve krenulo nizbrdo.
Jugolinija/Croatia Line je propala, ostao je bez posla, zbog niza nesretnih okolnosti i bez kuće. Živio je u bunkeru na Drenovi, čuvao ovce od Gorskog kotara do Srijema. Kad je čuo za mogućnost da u Lubenicama radi s ovčjom vunom, u nekoliko je navrata dolazio volontirati, a od svibnja je zaposlen u Centru.
Mario Šlosar zaslužan je za njihov dolazak u Lubenice, a kako Centar nema dovoljno sredstava za financiranje njihovog rada, koriste razne mjere koje su na raspolaganju udrugama civilnog društva. Romano je u nekoliko navrata bio zaposlen kroz javne radove, jednu od mjera koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, dok je Marijan trenutno zaposlen kroz projekt »Radim: stvaram proizvod« koji je većim dijelom podržao županijski Upravni odjel za socijalnu politiku i mlade.
Čuvar muzeja
Centar za održivi razvoj »Gerbin« je neprofitna organizacija koja na području Lubenica, odnosno poluotoka Pernat na otoku Cresu, od 1999. godine provodi niz projekata s ciljem promicanja i očuvanja autohtonog pučkog graditeljstva, valorizacije prirodnog i kulturno-povijesnog nasljeđa, zaštite okoliša. Svi su njihovi projekti vezani za održivi otočni turizam. Veliki interes gostiju privlači Muzej ovčarstva sa stalnom izložbom fotografija i eksponata vezanih uz razne faze bavljenja ovčarstvom. Zajedno s creskom udrugom »Ruta« u protekle dvije godine osmislili su zanimljiv projekt Festival vune, kojim žele pokazati kako vuna nije otpad nego može biti korisna sirovina.
