Nakon što su prije dvije godine preživjeli tešku borbu za spas tada sedmogodišnje Maje oboljele od leukemije o čemu je pisao Novi list, sada je nakon 35 godina staža najstariji Milošević postao suvišan. Odakle ćemo platiti režije, struju, vodu, komunalna davanja, školsku marendu, pita se Rajko
MORAVICE Sav očaj i strah koji se u čovjeku javlja kad dođe u situaciju da ne može prehraniti vlastitu obitelj i da strepi pred budućnošću, doživio je ovih dana 54-godišnji Rajko Milošević, zaposlenik HŽ Carga kojeg su nadležni obavijestili kako se njegovo radno mjesto ukida i kako postaje višak kojemu će ugovor o radu prestati važiti sredinom ove godine.
Čitatelji Novog lista možda će se sjetiti da smo o obitelji Milošević pisali prije nepune dvije godine i to povodom borbe najmlađe članice te obitelji, tada sedmogodišnje Maje, protiv leukemije.
Mala Maja izdržala je te najteže trenutke i zahvaljujući stručnosti riječkih liječnika i velikoj požrtvovnosti obitelji preživjela te je danas, iako još pune četiri godine mora poštovati pravila terapije, vedra i lijepa djevojčica koja je krenula u školu.
Tlak 200/130
– Kažu mi doktori da se ne smijem nervirati, da ne smijem ništa fizički teško raditi i da se moram smiriti. Ma kako se mogu smiriti kad ne znam kako ću prehraniti djecu, kako ću im kupiti odjeću i obuću, knjige i školske potrepštine? Odakle ćemo platiti režije, struju, vodu, komunalna davanja, školsku marendu? Ne znam, zaista ne znam. Nas je ukupno sedmero i minimum koji nam treba je deset tisuća kuna, a uskoro ćemo možda ostati bez ijedne kune! Supruga Biserka nigdje ne radi i nema nikakvih primanja, a sva djeca nam idu u školu – Smiljana (16) u srednju, a Milica (13), Dino (12), Danijela (11) i Maja (9) u osnovnu školu. Sva je sreća da je Maja zdrava i stanje je trenutačno pod kontrolom. Jednom mjesečno ide na detaljnu kontrolu u Dječju bolnicu na Kantridu, a uz to je njen svakodnevni život vezan uz lijekove koje mora piti te poštovanje raznih mjera kojima čuva svoje zdravlje. Kako ćemo o tome brinuti kad dobijem otkaz? Otkazni rok mi je četiri mjeseca i kad to isteče, ja zbilja ne znam što ću. Tražio sam od mog šefa da mi pomogne i reagira i on je pokušao, ali su mu iz Zagreba rekli da je odluka takva kakva je i da se ne može mijenjati, govori Milošević koji je ogorčen činjenicom da se za njega kao jedinog hranitelja u obitelji od čak sedmero članova, od kojih su petero djeca, nije moglo naći neko rješenje u okviru poduzeća u kojem radi punih 35 godina.
Tko će me zaposliti
– Ja imam 54 godine života i 35 godina radnog staža na poslovima u HŽ-u. Tko će me zaposliti ako dobijem otkaz? Zašto mi se, ako je već moje radno mjesto ukinuto, nije ponudilo neko drugo, ili bar mogućnost prekvalifikacije. Istodobno se na listu transportnih komercijalista, a to je moje zanimanje koje još itekako mogu raditi, povlače radnici sa znatno kraćim radnim stažom i nižom školskom spremom od moje. Postoje mogućnosti, ako se želi pomoći. Jer, ako više nema tog mjesta potražnog radnika, postoje mjesta transportnog komercijalista, robnog blagajnika, vagonskog i carinskog radnika, a ja za sva ta mjesta imam kvalifikaciju stečenu školovanjem. No, na ta se mjesta povlače skladištari s nižom spremom od moje i transportni komercijalisti. Sve transportno-komercijalne poslove mogu raditi i već sam ih i radio. No, za mene, koji brinem o sedmeročlanoj obitelji, posla nema! – gorko zaključuje Milošević
