Studentski dom nemoguća misija invalidnoj Fužinarki

Majda Anić dosad je imala tri teške operacije na srcu i nedavno je dobila rješenje o 50- postotnoj invalidnosti. Ipak, upisala je višu školu u Rijeci, no, čekajući rješenje, nije se javila na natječaj za dom. Tu počinje obijanje pragova, da bi na kraju rezignirana obitelj odustala

FUŽINE » S još jednim pri mjerom koji ukazuje na birokratsko sljepilo i odnos u kojem je ljudskost debelo u sjeni zakonskih odredbi, upoznao nas je Fužinarac Nebojša Anić: »Otac sam dvoje djece. Starijeg sina supruga i ja smo odškolovali. Mlađe dijete, kćer Majda Anić rođena je s urođenom srčanom manom, dijagnozom Fallotova tetralogie. U bolnici na Kantridi provela je prve mjesece života, no zahvaljujući humanitarcima u KBC-u »Rebro« u Zagrebu, naša kćer je dobila priliku za život. Dr. prof. Ivan Malčić ju je doslovno spasio i vodio kroz brojne operativne zahvate i komplicirana liječenja. Do sada je imala tri teške operacije na srcu kojima su ugrađeni implantati zaliska i homografta te izvedeni korektivni zahvati na srcu i krvnim sudovima, nužni za preživljavanje. Vjerojatno nas u budućnosti čeka još poneki zahvat, pošto smo do sada uvidjeli da niti jedan od tih implantata nije previše dugotrajan.

»Naša kći pravo na studentski smještaj, rečeno nam je, nema jer supruga i ja imamo preveliki prosjek dohotka. Stvarno me zanima što je to u naših zajedničkih oko 10.000 kuna previše ako odgajamo dvoje djece, ako smo u kreditima do grla – od stambenog, do dva gotovinska koje smo podizali za liječenje kćeri.    Žalosno u što smo pretvorili Lijepu Našu. Čak i da imam viška novaca, iz principa ih ne želim nikome na crno gurati u džepove i poticati korupciju da bi moje dijete dobilo pravo na ono što ju pripada.    Srce me boli kada se sjetim s kojim entuzijazmom smo se borili za ovu jadnu državu u kojoj morate ići »po babi i stričevima« da bi ostvarili svoja prava, gorko zaključuje Anić.

   U svim tim liječenjima i ostalim problemima nikad nismo od države ili javnosti tražili pomoć niti plakali. No, željeli smo da se točno zna stupanj Majdina invaliditeta, kako bi joj život bio lakši bar na pojedinim područjima. Nažalost, od vlasti do vlasti mijenjaju se obećanja i zakoni vezani uz to pa svi naši pokušaji nisu prolazili uz obrazloženje da se maloljetnim osobama ne određuje invaliditet. S njenih navršenih 18 godina ponovo smo krenuli u pokušaj ostvarivanja njenih prava, ali to je sličilo na borbu protiv vjetrenjača. Prvo je komisijski »obrađena« tako da je nisu niti pogledali te odbili zahtjev kao nesnovan. Nakon naše žalbe, te ponovnih specijalističkih pregleda na »Rebru«, priznata joj je 50-postotna invalidnost, ali s obrazloženjem da nema pravo na materijalnu naknadu jer je invalidnost nastala kao posljedica bolesti, a ne stradavanja.

Procedura potrajala

Ne obazirući se na sve to, mi smo Majdi omogućavali školovanje i što kvalitetniji rad pa je ona s odličnim uspjehom završila srednjoškolsko obrazovanje i stasala u odraslu mladu ženu. Željna daljnjeg obrazovanja i znanja upisala je ove jeseni u Rijeci višu školu. Budući da živimo u Fužinama odakle prema Rijeci voze samo četiri vlaka dnevno, pojavio se veliki problem. Naime, Majda bi trebala izbjegavati ekstremne hladnoće i umara se znatno brže nego zdrave osobe, a vozni red vlakova takav je da traži velike napore i od zdravih ljudi. Prvi vlak dolazi u Rijeku oko 6 ujutro. Predavanja počinju u 8 ili 9 sati, a tijekom tri dana odvijaju se i ujutro i poslijepodne pa je tada povratak moguć tek vlakom koji u Fužine stiže oko 21 sat, a zimi nerijetko zna kasniti i po dva-tri sata.

Dragovoljac sam Domovinskog rata. Nažalost, kad bi došlo do toga da me ova moja domovina ikad više zatreba, prvi bih okrenuo leđa. Duboko sam razočaran i više ne vjerujem u bolje sutra, u socijalnu politiku, u poštenje i rad, a najmanje vjerujem u politiku i političare. U svojih 50 i neku godinu izuzetno sam se trudio pomoći društvu, svojim radom, ali i volontiranjima. Izgleda da to nikome ništa ne predstavlja.    Gospoda koja se nalaze na vlasti kunu se u svoju socijalnu politiku i ulaganje u mladost, obrazovanje, itd. Sve je to jedna velika prevara u kojoj vladaju mito, korupcija i nepotizam, kaže ogorčeni Anić.

To je izuzetno zahtjevno i za zdravo dijete, a ne za invalidnu djevojku. Upravo zbog toga pokušali smo Majdu smjestiti u studentski dom i tu počinju problemi. Naime, papire o njenoj invalidnosti dobili smo nakon što su prošle prijave za smještaj u dom tako da nije uvrštena na listu za smještaj. Nažalost, kojeg zbog objektivnih razloga nismo mogli imati u rokom određenom vremenu, u Rijeci nemate šanse za upis u studentski dom.    Ovo tvrdim stoga što smo pokušali sve da Majdu, i to pristajući na plaćanje pune cijene – dakle, ne tražeći nikakve pogodnosti – smjestimo u neki od tih domova. Svugdje smo dobili odbijenicu uz obrazloženje da su popunjeni. Kako u tim ustanovama ipak ima dobrih ljudi, doznali smo da je Ministarstvo obrazovanja zadržalo pravo na nekoliko ležaja i da slobodnih mjesta još ipak ima. Učenički dom također ima slobodnih ležajeva, ali ih ne žele dati pošto za to treba pismena dozvola iz Ministarstva – citiram riječi osobe koja upravlja domom.

Obijanje pragova

Nakon toga kontaktirali smo Ministarstvo – voditeljicu Službe za studentski standard jer bez njihove dozvole nitko ne može vršiti upise u domove. Dotična nije s nama željela komunicirati već nas je uputila na svoje savjetnike. To su inače osobe koje strpljivo saslušaju i jednostavno vam kažu da Vam ne mogu pomoći dok to ne odobri njihov šef – drugim riječima svi vas vrte u jednom začaranom krugu i na kraju vas svi vrate onoj osobi koja u konačnici ne želi s vama razgovarati, već vas uputi na niže rangirane. Sve se svodi na to da nakon dana i dana telefoniranja i obijanja pragova morate odustati jer se nemate više snage boriti protiv tolike količine bešćutnosti, zaključio je Anić naglasivši da je usprkos svim tim mukama njegova obitelj osigurala Majdi studiranje kroz plaćanje privatnog smještaja i da će učiniti sve da ona nastavi školovanje. No, gorak okus bešćutnosti i nerazumijevanja ništa neće moći isprati.

Sa slučajem Majde Anić u Studentskom naselju Ivan Goran Kovačić dobro su upoznati no, kaže rukovoditelj objekata smještaja Ivica Lencović, Studentski centar Sveučilišta u Rijeci ima vezane ruke kada je u pitanju pronalaženje smještaja za mladu Goranku stoga što se njeni roditelji nisu javili na natječaj.    – Obitelj Anić nije se na vrijeme javila za smještaj u Studentskom naselju. Natječaj je bio raspisan u srpnju, a roditelji su smještaj potražili tek u rujnu, kada je natječaj bio odavno zaključen. Mimo natječaja ne možemo nikoga primiti. S obzirom da se samo s naše liste studenti mogu smjestiti u domove, studentica ne može dobiti mjesto ni u učeničkom domu u kojem je boravila kao srednjoškolka.    Problem je u nejavljanju na naš natječaj. Jedina mogućnost je da joj Ministarstvo odobri mjesto u našem Naselju.    Imamo obavezu 20 ležajeva dati Ministarstvu koje donosi posebnu odluku dodjele, a prema kriterijima takva mjesta mogu dobiti studenti koji su u procesu mobilnosti, na praksi ili sportaši te redovni studenti koji su žrtve tragičnih događaja, pojašnjava Lencović. (I.Š.K.)