Premijera u Art kinu

Film Bernardina Modrića ‘Rock Bozon’: Oplakivanje izgubljenog vremena

Dragan Rubeša

Snimio Mateo LEVAK

Snimio Mateo LEVAK

Vladimir Tomić aka Mosk iz"Moskve" vjeruje da rock'n'roll polako odumire jer ne dolazi nova publika koja bi produžila njegov vijek trajanja ("Rock je tu da se bori za svoje mjesto")



 


 


Nakon rockumentarnog komada “Ritam rock plemena”, u kojem je njegov autor Bernardin Modrić tragao za izgubljenim vremenima RI-rocka, njegov najnoviji srednjemetražni projekt “Rock Bozon” koji je  premijerno prikazan u riječkom Art-kinu, pokušava sondirati riječku rock scenu danas. Što ona jest. Njene mjene i odumiranja. Njena stanja i sranja.

Foto galerija: Film 'Rock Bozon' Bernardina Modrića u Art kinu na otvorenom Foto: Mateo Levak





Sjećanja na njenu prošlost priziva vječna Josie za pultom vječnog “Dallasa”  koja kaže kako se već 23 godina i dalje dobro prodaju Queen, Pink Floyd, Dire Straits, Metallica i AC/DC. Šteta da joj autor nije ostavio više prostora, jer bi ona imala o Ri-rocku itekako puno toga za reći.  Iako Vladimir Tomić aka Mosk iz”Moskve” vjeruje da rock’n’roll polako odumire jer ne dolazi nova publika koja bi produžila njegov vijek trajanja (“Rock je tu da se bori za svoje mjesto”).


Zato se Modrićev konvencionalni komad svodi na još jednu prežvakanu toga-više-nema teoriju u maniri još jednog okruglog stola na temu “rockeri protiv narodnjaka”. U kojem se jedan od autorovih anonimnih sugovornika fotografiran ispred Palacha osvrće oko sebe s pesimističnim “Nema nas puno!”.  Zato Mihael iz benda “Chasing Nord” vjeruje da ljudi više nemaju strpljenja slušati albume, što je prilično ishitrena reakcija, jer vinili nikad nisu bili popularniji, što dokazuju i već tradicionalni sajmovi organizirani u krugu tog istog Palacha.


Zato se Modrićev komad na neki način može promatrati kao reklamni spot za škvadru iz Ri-rocka, po receptu jedan red “talking head” lamentacija, jedan red koncertnih snimki s tog istog Ri-rocka. Uz zaključak njegove sive eminencije Nikole da riječki klinci srednjoškolske i rane studentske dobi više praktički ne sviraju rock, izuzev ponekog izuzetka poput Speedclawa, koji je pobijedio na jednom od recentnih izdanja njegove ikonične fešte. Kao da su svi pohrlili na cajke. Kao da su njihovi roditelji koji su nekad slušali Termite i Parafe, zadržimo li se na riječkoj sceni, trenutno progresivniji od njih.


A Bozon? Znamo za francuskog sineastu Sergea Bozona koji je poput Modrića u svom igranofilmskom opusu također tragao za izgubljenim vremenima (francuskog) rocka (šifra: “Mods”). Znamo za Higgsov bozon. Znamo za fusion bend Bozon, koji je sedamdestih operirao na sceni Frisca. Jer, Modrić pristupa riječim rokerima koji u svojim stihovima više preferiraju engleski od hrvatskog istim stilom kao što pristupa etabliranim znanstvenicima koji su proučavali glagoljicu (šifra: “Branko pridivkom Fučić”). Uz snimku teatralnog skidanja Zirove (Jonathanove) kape, e da bi nam njen vlasnik otkrio svoju obrijanu glavu.


Zato se Modrićev kratkiš “Dugosvirajući Rock” nametnuo kao logični bonus “Rock Bozona”, da večer u Art-kinu pod zvijezdama protekne barem nešto duže od 40 minuta. S dinosaurusima riječkog rocka s pečatom udruge LP ROCK iza koje stoji agilni Velid Đekić.


Transformirajući botel “Marina” u bal “Husarovih” dobro raspoloženih vampira. Kojima dobno i očnjacima pripada i autor ovog teksta. Plešući sve do zore. Dok ga noge ne zabole. Iako istim žarom voli i Speedclaw.