Piše Vladimir Peter Goss

O micanju De Karinine skulpture u Opatiji. Tko to živi u našem susjedstvu?

Vladimir Peter Goss

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Zbog organizacije adventskih zbivanja ispred »Šporera«, De Karinina skulptura privremeno je maknuta bez konzultacija sa strukom. Već sam takav akt zaslužuje najstrožu kritiku



OPATIJA – Zadnjih desetak dana niz je uvaženih javnih kulturnih ustanova izrazilo negodovanje neočekivanim, nedogovorenim i neodgovornim uklanjanjem skulpture/instalacije Ljube de Karine, koja se sastoji od 13 velikih objekata-kamenih jaja postavljenih u Parku svetog Jakova, ispred Umjetničkog paviljona Jurja Šporera u Opatiji.


Zbog organizacije adventskih zbivanja ispred »Šporera«, De Karinina skulptura privremeno je maknuta bez konzultacija sa strukom. Već sam takav akt zaslužuje najstrožu kritiku. Skulptura »Kameni obluci« otkupljena je i postavljena nakon samostalne izložbe Ljube de Karine 2006. ispred izložbenog prostora »Juraj Šporer«, na zahtjev Vijeća Grada Opatije. U tom kontekstu nameće se pitanje: Znamo li tko stanuje preko puta, što uopće nije beznačajno, izravno vodi k pitanju kako i zašto se u toliko slučajeva ružno i bez poštovanja odnosimo prema stvaralaštvu koje već gotovo 1.500 godina prakticiramo na ovim obalama.


Veliki kipar


Ljudsko postojanje određeno je dvama čimbenicima – prostorom (fizički okvir) i duhom (ljudski) koji ga nastavlja. Hrvatski je prostor konglomerat razmjerno malih, ne osobito povezanih, jedinica, no s izražajnim, dramatskim potezima. Naša obala nema zastrašujuću dramatičnost norveških fjordova i klifova, no čak i ograničeni potezi divljine sjajno se spajaju sa zelenilom borova, plavetnilom mora i neba i zlatom Sunca. U Brseču u stjenovitoj Liburniji koja se strmoglavo ruši u valove kvarnerskog mora, veliki kipar, Ljubo de Karina zadire u slojeve sjećanja, u prastaru, pretpovijesnu bit primarnih predurbanih osjeta i oblika.




U De Karini se u današnje doba u svoj svojoj punini probudila ona izvanurbana pretpovijest, koja se i činjenično, arheološki, zabilježila na prastarim gradinama na dohvat ruke umjetnikovu ateljeu.


Izlila se u kamen, drvo, metal De Karininih primordijalnih snoviđenja, u kojima on slijedi prirodan oblik, no ne može se govoriti o figuraciji. Približava se organičkoj skulpturi, u kojoj se očituje izvjesna erotičnost opipa i specifične obrade površina. Poetska evokacija zidanih oblika i rustične teksture ploha zaziva drugog velikog klesara kamena Henryja Moorea.


Dodir vječnosti


Koliko je meni poznato, nitko nije predložio da se De Karinu klasificira kao »naivca«. Ipak postoji velika bliskost između De Karininih kvaziapstraktnih prodora i Rabuzinovih šumica uredno složenih od isto tako urednih zaobljenih stabala. Kao i ona, prodori, premda »anorganski«, djeluju poput živih bića jednog pradavnog pretpovijesnog soja koja se još nisu odlučila jesu li biljke ili utvare. A Rabuzinova stabalca? Jesu li ona utvare ili biljke? I što su pak Mooreovi Kraljevi i Kraljice? Upravo mi se ta neizmjerna lapidarnost čini mjestom susreta Rabuzina i De Karine. Nije li kroz ova dva velikana hrvatske umjetnosti ispričana naša prapovijest do trenutka biološkog utjelotvorenja i prvih titraja duhovnosti?


Za potvrdu mog razmišljanja trebalo je spojiti duboku primordijalnost De Karinine skulpture s još jednim njezinim aspektom – glagoljicom. I to je De Karina učinio za mene. Više puta tijekom svoje karijere De Karina je posezao za glagoljskim slovima kao dekorativnim motivom (npr. staza Tramuntana kod Belog na Cresu, 1995. – 1998., grobnica dr. msgr. Antona Benvina, 1999., Slova u Bašćanskoj Dragi, 2007. – 2009.).


Nedavno se na ograđenoj livadi oko doma De Karina na Starcu u Brseču pojavio prekrasan, velik, masivan, lučno završen prodor pokriven dekorom koji se sastoji od slova glagoljskog alfabeta. Pokrivaju površine bez bilo kakvog posebno zamišljenog rasporeda ili priče, već kao sjajna dekorativna mreža jasno urezanih poteza. Što god De Karina dodirne, doživjelo je dodir vječnosti. Stoga se s jednakim poštovanjem i ljubavi poklonimo opatijskim jajima.


Vladimir Peter Goss je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci i suosnivač, 2003., Odsjeka za povijest umjetnosti i Akademije primijenjenih umjetnosti.