RIJEKA – Nakon iznimno uspješnog prošlogodišnjeg izdanja festivala Port of Dance koji je donio plesnu izvrsnost na pozornicu riječkoga HKD-a, ovogodišnje peto izdanje otvoreno je dvama duetima, »Born By The Sea« i »AMAE«, koji daju uvid u suvremene plesne prakse i tendencije, a sudeći po reakcijama publike, oduševili su. Obje plesne predstave propituju prirodu i kompleksnost (među)ljudskih odnosa, njihovu (mikro)dinamiku, kao i način na koji se nosimo s njima.

Značenjski prožet susret

U prvoj predstavi, »Born By The Sea« španjolskoga koreografa s njemačkom adresom, Frana Diaza, susreću se dvije osobe (Sandra Bourdais i Louis Steinmetz), a susret je značenjski prožet. Prazna pozornica i sugestivno fokusirano osvjetljenje doznačili su susret i sastanak, razdvajanje i spajanje plesača. Suvremena glazbena podloga početno upućivačke naravi koja svojevrsnim »modusom klackalice« razlaže tempo i nalaže dinamiku plodno je tlo za konotiranje tematsko-idejne preokupacije koja stoji iza ovoga plesnog komada. Nakon uvodnog melodijskog sekvenciranja drugi je dio prožet stihovanim dijelovima Britanca Richieja Culvera uz zvuk stalnoga otkucavanja koje dirigira ozračje napetosti i dinamike. Glazbena podloga suvremena izričaja, elektronske naravi (Culver, Prodigy) u pojedinim dijelovima omogućila je na simboličnoj razini susljednost sa samom idejom, što su potvrdili i kostimi koji su na tragu onoga stilski plesačkog. Dakako, radi se o suvremenom plesu, hip-hop podlozi, a mahom pokreti koji podsjećaju na one robotizirane poslužili su za glazbenomotivsko ulančavanje, pa se tako plesači uvijaju, dopuštaju ono značenjsko-energijsko provođenje, prožimanje, prepuštaju se, no u manjim dijelovima i priječe isto prožimanje onoga iskustvenog memorijski zapečaćenog koje se snagom uma (ipak stalno) vraća, jer ono smo što nas vremenskoiskustveno izgradi. A to su dakako različiti trenuci, situacije i osjećaji koji su iskustveno povezani, što biva upisano u naš mozaični memorijski kod.

Ponavljačka narav nekih iskustava, osjećaja, sada sjećanja, na spomenut se način, provodno, prelama preko tijela plesača koja postaju gorući palimpsest značenja. Ireverzibilnost onog prvotnog, pravog iskustvenog procesa nudi jedino njegovu repetitivnost posredstvom sjećanja, no upravo time, dopisuje se ono novo, pridodano značenje svojstveno trenutku sadašnjosti, koji je na granici prošlosti, jer svaki trenutni korak samo minutu kasnije (posta)je prošlost. Na to upućuje i ono što pozadinski glas na matrici na engleskome, sugerirajući pravovremenost u životu pojedinca, kaže: »At this point in your life, you are exactly where you are supposed to be«. S obzirom na trenutak suvremenosti koji je intencionalno, i stilsko-koreografski i dramaturški, notiran, predstava je ujedno i pogled prema ulozi memorijskoga, radnoga, njezinoj važnosti u današnje vrijeme opće digitalizacije, tehnološke opstrukcije onog prirodno danog, predodređenog, nezamjenjivog potencijala ljudske jedinke koji definitivno na duže staze biva ugrožen. Na jednoj simboličkoj razini predstava docira ključnom preklapanju tjelesnog i umnog, te pokazuje na puno kritičniji način ulogu primordijalnog, memorijskog, koje nam je dopustilo da se razvijemo i da budemo gdje sada jesmo, pa u tom smislu i plesače u nekoj mjeri možemo razmatrati i kao suigru tijela i uma. Također, s obzirom na dvoje performera, predstava je i konotiranje mogućnosti u njihovim odnosima.

(Među)ovisnost iskustava

More u naslovnoj sintagmi može biti uputa o konstantnosti i postojanosti, dodano ukazujući na ponavljajuću prirodu iskustava i osjećaja, složenost odnosa, emocionalnu/psihološku dubinu, promjenu, no i na nostalgiju i(li) melankoliju. A morska dinamika (valovi, mijene), možda je najbolja evokacija i poredba s preklapanjem i (među)ovisnošću iskustava. U svojoj srži ples »Born By The Sea« otjelovljenje je svega prošloga, i dobroga i lošega, što na neki način biva i prednošću i manom, jer neka nas sjećanja ograničavaju, sputavaju, dok druga pak pružaju neopisiv osjećaj slobode i misaonog prostranstva. No i plesna je to vješto zamaskirana stranputica koja ipak vodi na pravi put – onaj otkrivenja. Druga predstava otvorenja festivala Port of Dance, »AMAE«, hrvatsko-talijanskog koreografsko-plesačkog muško-ženskog para Borna Babić-Eliana Stragapede, koja je dobila ovacije, uključila je također praznu pozornicu te trak svjetlosti koji je padao na dvoje performera, a tendencijski je razložila složenost jednoga odnosa, s ciljem ukazivanja na potrebu za pripadnošću i povezivanjem.

Foto Milan Đekić

Naslov predstave jasno upućuje na ono što je poznato kao koncept AMAE u japanskoj kulturi i psihologiji (ili amaeru), a u doslovnome prijevodu označava slatku ovisnost i(li) manipulaciju, s ciljem da (d)označi dinamiku međuljudskih odnosa, i onih partnerskih i onih roditeljskih spram djece. Također, naziv predstave, akronim, može biti povezan s onom latinskom »amor mundi, amor eros«, u značenju ljubavi prema svijetu, drugome. Ono na što je svojim djelom »The Anatomy of Dependence« još 1971. godine ukazao japanski psihijatar i psihoterapeut Takeo Doi, do danas predstavlja koncept ili ideju emocionalne ovisnosti o drugome, odnosno sklonost osobe da tijekom života teži prihvaćanju, pažnji i brizi od drugih. Japanskodruštveni ustaljen, AMAE koncept i(li) težnja pojedinca smatra se nečime pozitivnim, što potpomaže snazi veze i samoga odnosa. Do danas se taj koncept razmatrao u kontekstu kulturalnoemocionalnih ponašajnih razlika, pa je u nekoj mjeri poprimio i negativne konotacije.

Na tragu takva shvaćanja jest i predstava »AMAE« koja perfomerskim (re)akcijama ukazuje na različitosti i mikrodetalje odnosa. Potpuna tama koja je vladala te slabo osvjetljenje koje je dopuštalo da u fokusu bude dvojac, označila je sugestivno sam početak predstave, ukazujući na njihov odnos. A o složenosti odnosa možda najbolje govore tijelom prikazane mijene dopuštanja, želje, osjećaja/osjećanja, no i ovisnosti i kontrole.

Reanimacija tijela

Dramaturški uvjerljivo, tjelesnoizvedbeno (d)označavajuće plesači su upućivali na dinamiku odnosa koja se trajanjem predstave mijenjala, kao i sam tempo plesa. Početni modus svojevrsne reanimacije tijela, osobe, odnosa, inicijalno je vrlo dobro, ne posve eksplicitno, uveo u naznačenu problematiku, dopuštajući i ono dodatno značenje. Muški je performer tako služio kao potpora, alat za pokretanje, oživljavanje ženske performerice koja je ležala. Ono što valja posebno naglasiti jest nevjerojatna gipkost tijela, tijela koje, iako je mrtvo, djelovalo je vrlo živo i(li) spremno za povratak u život. Muški performer dodirivao je pojedine dijelove tijela, pokušavajući podignuti živi leš. Nevjerojatna je pritom lakoća kojom tijelo performerice vrši čak i zaseban plesni narativ, jer njezino tijelo djelovalo je poput perca na vjetru ili poput mekog tijesta koje se oblikuje pod prstima ruku.

A oblikovao je i Babić tijelo i kretnje svoje partnerice Stragapede, uz komornu i sporu glazbenu notu koja generira ozračje težine i stanovite neprohodnosti, što dodatno pojačavaju oni u ključnim trenucima vrlo niski tonovi. Od takvoga početnog dijela, nastavio se onaj mnogo dinamičniji, (koreografski) bržega tempa i dislocirane »ponašajnosti« na koju je upućivao glazbeni (Nicholas Britell, Nenad Kovačić) prijelaz koji je pak ostao u dosluhu s onim prvim glazbenim dijelom, jer atmosfera težine ne samo da se nastavila, već je dobila pojačanje dirigirajućim zvukovima kakva tuckanja/otkucavanja. Performerica se tako uzdigla, oživjela, projicirala pokušaj otimanja kontroli čega/drugoga, da bi tendencijski, zadržanim prizorima uz intencionalno potpunu tišinu, ostala u (»La pieta«) zagrljaju, uz osvjetljenje koje je bivalo sve slabije i koje je gotovo iščezlo, ostavljajući tek obrise spojenih tjelesa – ženskoga u muškome – koja su simbolično (i prelaženjem preko obraza) uputila na nježnost i(li) utjehu.

Projiciranje složenosti odnosa

No generiranje emocionalne različitosti, koju se s obzirom na performersku pozadinu može tumačiti i kultur(a)lno, nastavila se zaglušujućim neodređenim zvukom intergalaktičke/primordijalne odzvanjajuće naravi uz koji se projiciranje složenosti odnosa nastavilo linijama spajanja, razdvajanja, potpornosti, pretezanja do kasnijeg puno naglašenijeg izdvajanja koje se moglo doimati i kao iščašenje, propadanje, osjećaj tjeskobe i želja za iskakanjem iz vlastite kože zbog čega. Takva ponavljačka narav koja upućuje na simboliku odnosa dobila je i promjenu vodstva, jer od početnoga performera, ulogu vodstva kasnije, pred sam kraj, preuzima performerica, a karakteristika je svakog od tih dijelova ograničavanje i kontrola. A sam kraj, opet simbolično, označilo je razdvajanje te opet – spajanje, uz iščezavanje svjetlosti kao znaka životnosti (odnosa).

Plesna predstava »AMAE«, koreografsko-plesačkog dua, propitivanje je mikrodinamike odnosa, promjena u njegovu intenzitetu, dinamici, oblikotvornosti, dinamizirajuća je to suvremena egida onog izvorišnog u formi kakve aporije, i to posve naglašena (društvenog) etosa.