Piše Stjepan Hundić

Francis Ford Coppola u Cannesu predstavio novi naslov. Nažalost, film “Megalopolis” je teško razočarenje

Stjepan Hundić

Opisuje se kao pretenciozan, iritantno hiperaktivan, dok je istovremeno sadržajno isprazan i banalan, opterećen klasičnom literaturom i filozofijom i preglumljen kao u lošim kazališnim komadima



CANNES – »Najvažnija stvar koju imamo, najljepša riječ na svakom jeziku je – speranza – nada! I to je ono čemu posvećujem ovaj film. Nada. I naša djeca. To je ono što je važno. Stvorimo svijet budućnosti za djecu«, izjavio je Francis Ford Coppola u povodu svjetske premijere njegova najnovijeg, i moglo bi se dogoditi posljednjeg filma, »Megalopolis«, na 77. filmskom festivalu u Cannesu. A u Coppolinom futurističkom svijetu »Megalopolisa« svoje je mjesto našlo i njegovo dijete Roman Coppola, kao i njegova sestra Talia Shire kao dio velikog glumačkog ansambla u kojem su još i Adam Driver, Aubrey Plaza, Giancarlo Esposito, Dustin Hoffman, Jon Voight, Laurence Fishburne i mnogi drugi. Coppola i Cannes vole se javno: prije punih pola stoljeća prvu je Zlatnu palmu osvojio za »Prisluškivanje«, da bi pet godina kasnije ponovo trijumfirao s »Apokalipsom danas«.


Dva velika filma jednog od najvažnijih filmaša u holivudskoj povijesti. To se, nažalost, i pored kurtoaznog 10-minutnog pljeska nakon svečane premijere, ne može reći i za »Megalopolis« koji je ne samo veliko razočaranje, već baš jako loš film: inkoherentan, grozno pretenciozan, iritantno hiperaktivan, dok je istovremeno sadržajno isprazan i banalan, opterećen klasičnom literaturom i filozofijom i preglumljen kao u lošim kazališnim komadima. A tu je i dašak eksperimentalno-hibridnog kazališno-filmskog koncepta pa se tako sredinom projekcije na pozornici ispred kinoplatna iznenada pojavi tip s mikrofonom i obrati se glavnom junaku koji mu s filmskog platna odgovara na postavljeno pitanje. Ciljana grandioznost, epski okvir i dramska kompleksnost raspali su se pod vlastitom težinom ambicije koja se transformirala u nekotrolirani operetski kaos.


Loše recenzije


»Bojim se da je filmska industrija danas postala korporacija koja unajmljuje stručnjake čiji je zadatak podmirivati velike dugove u koje su studiji upali. Glavni cilj nije napraviti dobre filmove, već osigurati dovoljno novca da se mogu plaćati dugovi«, izjavio je na susretu s novinarima legendarni 85-godišnji američki filmaš izražavajući strah da tradicionalni holivudski studiji neće još dugo poživjeti pa dodao: »Nove kompanije poput Amazona, Applea i Microsofta imaju pregršt novca i već su aktivno uključene u u tržišnu utakmicu pa bi se moglo dogoditi da bi studiji kakve smo tako dugo poznavali u budućnosti mogli nestati.« Za produkciju »Megalopolisa« koja se otegla na nevjerojatna četiri desetljeća Coppola nije dobio podršku holivudskih studija pa je uložio vlastitih 120 milijuna dolara kako bi svoj futuristički dramski ep predstavio svijetu. Odluka koja se iz današnje perspektive nakon odgledanog filma i loših recenzija ne čini baš pametnim ulaganjem, no potencijalni, i vrlo realni, komercijalni promašaj, Coppolu uopće ne brine.


Reuters




»Sva moja djeca, bez ijedne iznimke, imaju uspješne karijere i bez mojeg novca i bogatstva. Mi smo svi dobro. Svima vama ovdje želim reći: novac nije važan. Ono što je važno su prijatelji. Prijatelj te nikad neće iznevjeriti, a novac može ispariti.«


Scenarij za sljedeći film


Coppola u svojoj viziji New Yorka alias Novog Rima kao futurističkog utopijskog grada neskriveno koketira i s današnjom američkom političko-društvenom stvarnošću. »Naša nas je politika dovela do točke u kojoj bismo mogli izgubiti republiku i sve njezine vrijednosti i domete. I nisu političari ti koji će naći rješenje i spasiti nas, mislim da su to američki umjetnici. Moj san, moja nada je da će umjetnici naše zemlje stvoriti neku bolju budućnost«, rekao je Coppola povezujući stanje današnje američke nacije s padom Rimskog Carstva pa nastavio: »Ljudi poput Donalda Trumpa trenutno nisu na vlasti, ali u svijetu danas postoji agresivno neodesničarki trend, čak i fašistički, što je zastrašujuće. Drugi svjetski rat donio je užasne strahote i nitko normalan ne želi da se to ponovi.« Iako je duboko zagazio u deveto desetljeće života, Coppola ne razmišlja o umirovljenju i za razliku od medija, ne misli da je »Megalopolis« njegov labuđi pjev, otkrivši da već piše scenarij za svoj sljedeći film. »Doživio sam da moja kći Sofia osvoji Oscara, snimio sam sve filmove koje sam želio snimiti, ispunio sam i želju da imam svoj vinograd i da proizvodim svoje vino… I kad dođe moj trenutak, i kad ću razmišljati kako sam proveo svoj život, neću niti primijetiti da umirem. A do tog trenutka želim biti aktivan i kreativan.«