Tri konja, dvoje ljudi i jedan pas – dovoljno za životnu avanturu? Svakako, ako pitate Julie Baghossian, simpatičnu Francuskinju armenskog podrijetla i njenog pratitelja i prijatelja, a to je Argentinac Juan Pablo Testa. Njih dvoje proteklih su dana Gorani mogli uočiti na području Fužina, Sungera, Mrkoplja, Starog Laza i Vrbovskog, a znak prepoznavanja bila su baš tri spomenuta konja s kojima ovo dvoje ljubitelja putovanja upoznaje neke dijelove Europe još od lipnja prošle godine. Dakle, na putu su već punu godinu dana i dva mjeseca, a zašto i kako pojasnila nam je pri susretu u Mrkoplju Julie.

– Oboje volimo putovanja, upoznavanje novih krajeva i ljudi, ali i životinje, posebno konje. Sve to dovelo je i do našeg poznanstva u Avignonu u kojem živim pa smo, shvativši da volimo slične stvari, odlučili krenuti u jedno nesvakidašnje putovanje, točnije doći s dva naša konja i psom do Grčke te se potom brodom vratiti u Italiju pa put pod noge i natrag do Avignona. Već u prvom dijelu tog svog puta, u Italiji, naišli su na ljude koji slično razmišljaju i koji su ostali oduševljeni tom idejom i odlučili nam posuditi još jednog konja. Tako je naš suputnik postala lijepa kobila Stella, a naši konji – Momo i Quartz – time su oduševljeni pa uz psa Yanku sada zajedno putujemo, govori nam Julie.

Kontakt s prirodom 

Konačni im je cilj Grčka do koje bi trebali doći prije zime, dakle otprilike u listopadu, a nakon Francuske i Italije prošli su Sloveniju te došli u Hrvatsku iz koje ta mala karavana ljubavi prema prirodi i životinjama ide u Bosnu i Hercegovinu, potom Kosovo te Makedoniju i Grčku. Julie ističe kako namjerno biraju putovanja onim dijelovima koji su bliži ruralnom, nekadašnjem načinu života.

– To nije samo zbog toga što autoceste i brze ceste ne smijemo koristi, već zato što želimo što bolji kontakt s prirodom i ljudima koji žive u toj prirodi. Gotovo svugdje gdje smo do sada bili dočekani smo s velikom pažnjom i simpatijama, djelomično i stoga što su u krajevima kroz koje prolazimo pred samo jednu generaciju ljudi živjeli u društvu s konjima, kravama i ostalim životinjama. Vidimo to po tome što je svima, pogotovo djeci, drago kad se pojavimo i bez problema nam dozvoljavaju da, primjerice, naši konji pasu na njihovoj livadi, a gotovo redovno nude nam i smještaj, hranu ili piće, govori Julie.

Da je tome zaista tako uvjerili smo se baš za našeg razgovora u Mrkoplju. Naime, da ne bismo razgovarali na cesti sklonili smo se u stranu i konje smjestili u hlad ograde jedne od kuća na cesti prema Starom Lazu. Nije dugo trebalo da se u razgovor uključi Ivan Paškvan, vlasnik te kuće i ponudi gostima pivu te ne samo dozvoli konjima da pasu, već na pitanje Julie i Pabla mogu li i oni tu sa strane u hladu ručati, odgovori da nema smisla da ručaju stojećki kad u vrtu ima stol i stolice! I tako su Francuskinja i Argentinac u Mrkoplju blagovali uz domaćine koji su ostali oduševljeni njihovom putovanjem.

– Na takav odnos nailazimo gotovo stalno, govori Pablo dodajući kako mu ne samo ovo putovanje, već i ranija iskustva, potvrđuju kako ne postoje dobre ili loše nacije, već samo dobri ili manje dobri ljudi

– Ja sam u srcu putnik, to je moja strast i život sam posvetio putovanju i upoznavanju novih krajeva i ljudi, i to ne ovim brzim putovanjima, već laganim prolaskom kroz nove predjele, uživanjima u prirodi, upoznavanju ljudi. U Europu sam uvijek želio doći jer su moji preci davno iz Italije došli u Argentinu pa sam želio upoznati i tu zemlju. U odnosu na Argentinu koja je divna i velika zemlja u kojoj su razdaljine između naselja velike, Europa pruža mnogo više mogućnosti kontakta s ljudima i upoznavanjem različitih zemljopisnih lokaliteta i bezbrojne susrete s ljudima. Uživam u ovom putovanju koje je baš ono što od života želim i ispunjava me u potpunosti, rekao je Pablo.

Sunce i duga 

Julie dodaje kako su susreti i srdačnost kakvoj su svjedočili u Mrkoplju gotovo pravilo.

– Prekjučer smo imali neplanirani i nezaboravan doživljaj u Fužinama. Stigli smo u to mjesto neposredno prije prijeteće oluje i malo nas je bilo strah gdje se smjestiti, a onda nas je primio Marinko Kauzlarić, vlasnik hotela. Ne samo da je smjestio na sigurno naše konje i psa, nego nam je omogućio smještaj, priredio nam nezaboravnu večeru, a vrhunac svega bili u baš trenuci nakon žestoke oluje kad se pojavilo sunce i – duga. To se jednostavno ne može zaboraviti, s jedne strane ljepota i snaga prirode, s druge dobrota ljudi, kaže Julie.

Na pitanje kako uopće, u tom putovanju koje nije organizirala niti jedna turistička agencija nalaze smještaj, nudi zanimljiv odgovor.

– Ako treba, mi i konji možemo spavati i na otvorenom, ali to se događa jako rijetko. Pravilo kojeg smo postali svijesni od početka putovanja je da nakon što zamolimo nekoga da nam dozvoli da prespavamo kod njih, ta obitelj telefonom zove svoje prijatelje u mjesto u koje odlazimo pa tamo nalazimo smještaj. Tako smo nakon Fužina zahvaljujući Marinku Kauzlariću prespavali kod njegovih prijatelja u Sungeru, oni su nam preporučili prijatelje u Vrbovskom, a u Vrbovskom će nas vjerojatno uputiti na nekoga s područja Ogulina. I tako dalje…, govori Julie koja ističe kako joj je putovanje s konjima bio višegodišnji san, a sad ga realizira baš onako kako je htjela i sanjala.

Ne obaramo rekorde, uživamo u putovanju 

Dnevno prelazimo svega petnaestak kilometara. Znam da je to malo, ali mi nemamo nikakve rokove, ne želimo obarati rekorde i prolaziti što više kilometara dnevno. Mi želimo uživati u onome što vidimo kad prolazimo, a na ovaj način to je itekako moguće. Krenuli smo 6. lipnja 2016. godine i nadamo se da ćemo pred zimu kraju privesti ovo naše predivno putovanje, rekli su Julie i Pablo.