»Grlo mi se stisnulo kada su mi dali plaketu s rečenicom ‘Pozdrav puče moj, veseli i zdravi bili’, kojom zatvaram čitanje testamenta«, priznaje Nedjeljko Baričević, kojeg su sumještani na nedavnoj pusnoj završnici nagradili za četrdeset godina vođenja karnevala u Velom Lošinju.

Baričević je od malih nogu, a rođen je 1960. godine, sudionik karnevala i kroz desetljeća sudjelovanja i vođenja maškara upio je priče iz mjesne povijesti koje nam prepričava za stolom u svojem domu na Zgorinjem kroju (Gornjem kraju), dijelu Velog Lošinja uvelike nepoznatom stanovnicima drugih otočnih mjesta i turistima koji gotovo isključivo posjećuju onaj dio mjesta koji se razvio uz obalu oko slikovite luke, dok iz fascikla vadi svoje stare, pisaćim strojem ili rukom pisane karnevalske testamente.

– Veli Lošinj ima dugu tradiciju karnevala i stari su se puno angažirali oko toga. Prije 80-90 godina, tko zna kada točno, karneval bi dolazio barkom iz Rovenske (susjedna uvala oko koje se razvilo pretežno ribarsko naselje, op.a.) u luku, gdje mu je bila pripremljena sudnica. Ovi s barke tražili bi dopuštenje da se iskrcaju, a potom bi karneval praćen limenom glazbom, koju je tada Veli Lošinj imao, bio nošen po selu i vraćen na rivu, gdje bi mu počelo suđenje. Uvijek bi ga osudili na smrt, a poslije pola noći bacili bi ga u more. Karneval se održavao i u doba talijanske uprave. U selu su ljudi bili složni oko toga, ali karneval su uglavnom organizirali oni iz Zgorinjeg kroja, Hrvati. U luci, gdje se govorilo talijanski, tekst testamenta se čitao na talijanskom koji su svi znali, pa nije bilo problema – kaže nam Baričević, jedan od rijetkih stanovnika Velog Lošinja koji još koliko-toliko barata gotovo iščezlim starim dijalektom.

Natjeravanje s »milicijom«

Kada je bio mlađi, ponekad su održavana dva karnevala. Osim na pusni utorak, mladi su se okupljali i dva dana ranije i išli kroz selo čitajući testament na raznim mjestima. »Okupili bi se kod Meri Baričević, koja mi je susjeda, ali nismo u rodu, barem koliko ja znam. Tamo su jeli i pili i tamo sam sve to zavolio. Jednom smo se u pripremi nešto porječkali, mi mladi htjeli smo nešto drugačije i na kraju smo to izborili, a stariji su se maknuli. Prije je testament pisao pokojni Franko Bonić. Kada sam preuzeo pisanje testamenta, poslao sam prijatelja da ode k njemu porazgovarati, da se ne bi naljutio«, prepričava Baričević događaje iz 1981. godine. Tada mu je Bonić preko prijatelja poručio da se trebao osobno pojaviti i dogovoriti se. »Pripremio sam tekst i čitao ga sa štandarca, kamena u luci na kojem se nalazi stup sa zastavom. Kada sam ga pročitao, Bonić mi je prišao i dao ruku – tu smo se pomirili i iste večeri zajedno feštali. Druge godine sam htio da tekst napišemo zajedno, ali on mi je prepustio da, kada sam već počeo, to odradim sam. Ipak, sudjelovao je s nekoliko tema. I tako, iz godine u godinu, osim one kada mi je umrla mama, kada sam samo napisao tekst, a čitao ga je rođak Franko Dumenčić koji sada pjeva u klapi«.

Tekstovi testamenta kao kritika suvremenog društva, a najviše onih u poziciji moći, bili su predmet interesa sustava, pa ih je Baričević osamdesetih prije čitanja morao davati na uvid miliciji. Prve godine stajao je uz stol nadležnog milicajca i čekao njegovo odobrenje, a sljedećih godina odvažio se u tekst ubaciti ponešto o toj cenzuri, nakon čega su i u miliciji uvidjeli da im nema smisla »natjeravati« se s maškarama, pa ga više nisu pregledavali, ali su dolazili slušati čitanje. Da bi sve lakše prolazilo, karnevalisti su se SUP-u (danas: MUP) obraćali dopisima pod plaštom lokalne omladinske organizacije. Kritika u tekstovima testamenta ipak nije izostajala, ali je bila zakamuflirana izbjegavanjem konkretnih imena i prezimena – međutim, svi bi u mjestu znali o kome je riječ.

Crno-bijele kombinacije

– Prije je karneval nosila skupina od četrnaest ljudi, a ostali su bili pratnja. Poslije sam okupio i druge, da svi idemo zajedno. Prije devedesetih godina, onaj koji je čitao tekst testamenta uvijek je bio u bijelom, a na glavi je imao crni šešir s nazivom nekog pića. Oni koji su nosili karneval imali su bijele hlače i crne jakne, a oni koji su skupljali novac obratno – crne hlače i bijele jakne. Krvnik karnevala bio je sav u crnom, a ‘policijoti’ u uniformama, poštarskim ili sličnima, kakve smo već našli. Prije je bilo puno više ljudi koji su se maskirali. U starom restoranu Punta bilo je i po petsto ljudi, dolazili bi svi, čak i oni koji se nisu maskirali. Završne plesove i čitanja testamenta održavali smo na različitim mjestima. Karnevali idu na valove, bilo nas je više od sto, čak 130, a odlazili bismo i u Mali Lošinj. A opet, bilo je i godina kada smo kretali samo nas petorica na trokolici – Korino Stuparić, pok. Klaudio Batistić, Bepi Božičević, Joso Poljak i ja. Tada su svi mislili da karnevala neće biti, ali ipak smo do rive okupili kojih pedesetak ljudi. Išli smo jednom i po 20 centimetara snijega, kada je u Malom sve otkazano, mi smo ipak krenuli. Hodali smo po bljuzgi i ipak feštali, doduše sljedeći dan svi smo bili bolesni. Nekada smo subotama imali radne akcije, iz Mjesne zajednice donijeli bi nam gajbu piva, tu bismo se zagrijali, pa nastavili maskiravši se jednostavno – uzeli bismo plahtu, na njoj napravili dvije rupe i stavili na sebe. Krenuli bismo po kućama, znali bismo već gdje će nam dati popiti, gdje je dobro vino. Jedne godine sam napravio masku medvjeda i otišli smo kod Marina Bonića. Sjećam se kako me se bojao njegov pas… Kod Korina Stuparića bili smo u konobi do tri ujutro, imali smo stare trube koje nam je donio Josip Smojver iz limene glazbe… Sada toga baš i nema, od rata su ljudi počeli zaključavati kuće i ne otvaraju vrata – sjetno će Baričević.

Mladi nezainteresirani

– Godinama tražim nekoga od mlađih da se uključi, ponekad i krenu, ali ih to brzo prođe. Mislim da su u ova vremena djeca drugačija, je li im teško stati pred masu i nešto drobiti? Mislim da su to ubili internet i mobiteli. Imam ideju promijeniti testament, da bude u formi dijaloga, po uzoru na Franinu i Jurinu. Lani se pojavila i druga grupa karnevala, koja nije htjela s nama. Bilo je riječi da će napraviti svoj testament, ali na kraju nisu, i ove godine došli su s nama. Ne razumijem mlade od 25, 30 godina, koji ne dođu ili dođu pa gledaju sa strane. Dobro je što još postoji skupina od 30-40 ljudi koji održavaju tradiciju, a sve skupa okupi se po stotinjak ljudi. I ove godine bili smo do dva sata u noći. Nije bilo puno ljudi, ali bilo je lijepo, bez ekscesa. Došao je i Antonio Letić, ima blizu 90 godina, došao je sa štapom, ali maskiran. Dok mogu, nastavit ću, a poslije – tko zna… – zaključuje meštar Baričević.

Pištoljem na karnevala

Priča se da je jedne godine, negdje u pedesetima, bio živi karneval – cijeli su ga dan nosili po gradu i donijeli u kinosalu u kojoj je bio ples. Tijekom večeri, netko je u gužvi rekao da je karneval živ, što je čuo jedan pripiti milicajac i htio to provjeriti pucanjem iz pištolja. Jedva su ga spriječili, karneval se pomaknuo, a milicajac je ostao u šoku, shvativši da je zamalo ubio čovjeka.