Na terenu je stvoren potpuni kaos – kasne sudski pozivi, računi, važne obavijesti, a ljudi, ni krivi ni dužni, snose posljedice: od policijskih privođenja na sud do plaćanja penala za neplaćene račune. Istovremeno susjedna Slovenija čak otvara nove poštanske urede na područjima zemljopisno sličnim goranskima
DELNICE » Bježe pošte iz Gorskoga kotara! Iako će u Hrvatskim poštama ovo poricati, teško je naći neko drugo objašnjenje za ono što se tijekom ove, za Gorane i inače ružne zime, počelo događati u manjim goranskim naseljima. Naime, rad većine poštanskih ureda u tim je naseljima već neko vrijeme sveden na dva do tri sata rada dnevno, a odnedavno je novitet iz središnjice ove državne firme naredba da se u manja naselja pošta dostavlja jednom tjedno. To je na terenu stvorilo takav kaos da se iz dana u dan broje nove primjedbe – u Brodu na Kupi čovjeka je na sud morala voditi policija jer nije na vrijeme dobio sudski poziv za svjedoka; u Vratima zbog prekasno dostavljenih računa koji nisu plaćeni na vrijeme jer nisu predani na vrijeme, stranka prijeti tužbom; u Starom Lazu poštar je tjedan dana bio na bolovanju i pošte nije bilo desetak dana pa će i tu mnogi na prekasno pristigle račune plaćati kamate… dalo bi se nizati još primjera, a vjerojatno je samo pitanje dana kad će ovim neodgovornim načinom poslovanja (a sve u ime navodne štedljivosti i racionalnosti) neki pojedinac biti toliko iziritiran da će podići tužbu i sigurno je dobiti pa će onda zarada od »uštede i racionalizacije« biti potrošena na plaćanje sudskih troškova i kazni.
Ni krivi ni dužni
Naš čitatelj iz Vrata (podaci poznati redakciji) kaže kako je problema s kašnjenjem bilo i prošlog mjeseca, ali nije reagirao jer je kašnjenje protumačio teškoćama vezanim uz veliko nevrijeme koje je početkom veljače vladalo na goranskom području: »No, sad ne mogu šutjeti jer iz kontakta s Erste bankom znam da su oni račune poslali 5. ožujka, rok uplate je 12. ožujka, a ja još ni danas nisam dobio nikakve račune i već sada je sigurno da ću ni kriv ni dužan plaćati kamate. Od desetak poziva prema HP-u dobio sam samo Službu za korisnike, gdje su me uvjeravali kako je riječ o nehotičnom propustu koji će biti riješen, ali ne primjećujem da se bilo što ispravilo ili popravilo, a istodobno čujem da se slični problemi javljaju i u drugim sredinama«, govori naš čitatelj.
Kakve to uštede Hrvatske pošte ostvaruju šaljući, primjerice, službenice iz Rijeke na rad u Delnice, ili one iz Kraljevice u Fužine, malo je teže shvatiti, ali je više no jasno kako su ti ljudi, kao i ostali službenici, pogotovo poštari, pod dodatnim pritiskom. Isto tako nije teško zaključiti da se posao ne može baš kvalitetno odraditi ako se od vas traži da dva sata radite u uredu, a potom raznosite poštu po selima i zaseocima i to na za goransku zimu »idealnom« prijevoznom sredstvu – motoru! Zbog svega toga više je no očigledno da se sustav dostave pošte urušava.
Da poštar na terenu »zvoni tek jednom tjedno« potvrđeno nam je i iz niza drugih izvora, a ono što je u goranskim poštanskim uredima od početka ove godine jasno svima koji u njih dolaze, jest da tamo ima puno novih lica.
Država maćeha
U cijeloj ovoj priči zanimljiva je poredba našeg i stanja sa sudbinom malih poštanskih ureda u susjednoj Sloveniji, na područjima zemljopisno sličnim goranskima. Tamošnja vlast o zatvaranju tih ureda ne da i ne razmišlja, već planira otvaranje novih, kako bi se u što većoj mjeri podigao standard života na tim područljima i u njima zadržalo ljude. Slovenci, dakle, brinu za svoje stanovništvo pa se ne može nego nametnuti pitanje kako to u Sloveniji sve što se tiče života ljudi u ruralnim planinskim krajevima ima podršku, a u Hrvatskoj je potpuno suprotno. Možda bi, kako neki već pričaju, Gorani trebali početi razmišljati o mogućnostima pripojenja Sloveniji. Naravno, to ne zvuči nimalo domoljubno, ali isto tako nimalo domoljubno ne djeluje ponašanje Hrvatske prema jednom od svojih dijelova. Ili je bolje reći, navodno svojih. Jer, ako nestaju pošte, ukida se zakon koji je toliko-koliko donosio korist ovom kraju, poslovi koji su desetljećima obavljani u jednom kraju (Moravice) sele u devedeset kilometara udaljene… onda se Gorani i ne mogu no zapitati u čijoj to državi žive…
