Tako kažu stanovnici Učke kojima se ovih dana pridruži mali broj domaćih ljudi jer im se izlet u planine, čak i kada nude osvježenje u prirodi, ljeti očito čini – neprirodnim
Samo tisuću i kusur metara iznad prepunjenih kvarnerskih plaža, gdje turisti vrebaju s ručnicima svaki četvorni centimetar slobodnog prostora i uzavrelih prometnica po kojima se gužvaju usijane metalne kutije na kotačima, svakodnevica ovih dana izgleda posve drugačije. Dugi rukavi i deke obavezni su rekviziti kad padne mrak, a izlaganje suncu ugodni je popodnevni dio dokoličarenja.
No začudo, iako se do njenih obronaka autom iz Rijeke trenutno stiže brže no do Bakra, svježe radosti zelene Učke i dalje su, očito povlastica malog broja privilegiranih i najdosjetljivijih. U susjednoj Sloveniji situacija je drastično drugačija – stotine turista svakog dana hodočaste po slovenskim planinama, deseci paraglidera svakodnevno klize nebom, a mjesto u planinarskim domovima gotovo je nemoguće naći. No, u Hrvatskoj, mediteranskoj zemlji s tisuću otoka, zakoračiti ljeti u planine, čak i kada nude deset stupnjeva hladnije utočište i ostvariti taj osvježavajući kontakt s prirodom, i dalje se mnogima čini – neprirodnim.
S druge strane, oni rijetki koji jednom probaju, teška se srca ljeti spuštaju s planine.
Čini se da osvježenje na Učki za ovih ljetnih vrućina češće potraže stranci, no domaći ljudi.
– Nije ih i dalje puno, ali ih viđamo sve više – turisti s kamperima koji dolaze kod nas pitati mogu li parkirati i prespavati. Više nije rijetkost vidjeti i kamper zavučen negdje u šumu. Primijetili smo da mnogi stranci dođu ovdje jer pomoću GPS-a izbjegavaju tunel. I onda im se svidi, pa uvijek malo zastanu. Znaju po ljeti dolaziti i stariji domaći ljudi, na jedan dan – da lakše prežive te vrućinu, priča nam bračni par Zrinšćak.
Skvičanje puhova
– Ovdje imam sve što mi treba i ne spuštam se u grad osim da nabavim namirnice ili ponekad navečer kad popusti sparina. Inače živim u centru Opatije i osim što je vruće, po ljeti gužve u jednom trenutku postanu nesnosne, do te mjere da čovjek nema gdje parkirati. Ovdje je sve opušteno, čitam, imam kompjuter i internet, pratim svjetska zbivanja i čekam da prođu topline. Čak i kad imam posla u gradu, ovdje dolazim navečer spavati. Uostalom, do Opatije sam za 20 minuta, mudruje Červar kojem na Učki najveći problem u životu predstavlja skvičanje puhova.
– Ne znam zašto, ali nema baš ljudi. Ove subote je bilo nešto malo ljudi preko dana, a žena i ja smo sami spavali u domu. Za ovu subotu za sad ih je samo četvero rezerviralo, pomalo rezignirano nam priča Gari Devčić, domar Schlosserovog doma na Risnjaku. Puno više po grobničkim se Alpama u ljetnim mjesecima kreću stranci, nego domaći ljudi, potvrdit će nam i njegova supruga Vesna nabrajajući Austrijance, Nijemce i Talijane kao najčešće strane posjetitelje. Ove su godine do doma smještenog na 1.418 metara visine navratili čak i Finci i Belgijanci.
– Temperature su ugodne – oko 16, 17 stupnjeva ujutro, a do 27 stupnjeva po danu. Ali stalno pirka vjetrić, pa je lijepo svježe. Evo, i noćas sam spavala pod dekom reći će nam Vesna koja bi na ovoj lijepoj planini u kolovozu rado gore vidjela kojeg putnika namjernika više.
U nešto nižem Malom domu na Platku Gordan Tomašić nam objašnjava kako ljudi obično navrate u popodnevnim satima. Vikendima oko Platka vlada pak solidan gužvanac.
– Bio je čak i cijeli autobus Španjolaca, prisjetio se Gordan.
Toplotni udar zbog kojih ovih dana mnogi teturaju u pravcu hitne pomoći, tvrdi on, nije doduše zaobišao ni planinske obronke iznad Kvarnera, no temperatura se nikad ne digne iznad trideset stupnjeva, a još prije kojih tri tjedna, na svaki bi iole kišniji srpanjski dan Červar u kući i naložio.
Sve do pred neki dan kad je sunce i na Učki malo više pripeklo i Majda Sušanj još se pokrivala dekom.
Dugi rukavi
– Donedavno nismo imali ni telefon. Meni je to očita prednost nad životom u gradu, a blizu smo. Možda nam koji put do centra Rijeke treba čak i manje nego nekom tko zaglavi u gužvi na Trsatu, reći će Majda koja ljetne dane krati uživanjem u šumi i uređivanjem vrta.
Znate kako vam je to – svi koji ovdje imaju neku vikendicu, na kraju završe kao stalni stanovnici, potvrdit će nam kojih petstotinjak metara dalje u ugodnoj atmosferi svoje kuće na Veloj Učki i naš poznati slikar Mirko Zrinšćak. On i supruga slikarica Marina Banić i njihovo dvoje djece trenutno uživaju u jedinom mjesecu u godini u kojem baš zbog svega mogu žaliti polukuhane stanovnike u dolini.
– Mi vas gledamo pomalo sa sažaljenjem. Dođeš ujutro na Poklon i vidiš pod sobom Rijeku u smogu. Lijepi sunčan dan, vjerujte mi, ne izgleda isto tu gore i tamo dole. Tu se, inače, jorgan čak ni sad ne skida s kreveta. Ujutro u 6 sati je još za majicu s dugim rukavima, a kasnije je podnošljivo. Razlika od doline je sigurno najmanje deset stupnjeva. Ovdje zapravo vlada kombinacija planinske i mediteranske klime, pa se ne događa kao u Gorskom kotaru da zalegne magla i ne miče se danima, objašnjava nam Zrinšćak, dodajući da su sve te ljetne učkarske radosti kratkog vijeka. Još koja dva, tri tjedna i drva za ogrjev će se ovdje trošiti sve brže i brže, a još kojih par mjeseci kasnije tridesetak stanovnika Vele Učke osluškivat će kako im snježne vijavice drmaju kuću.
Za sad, međutim, Učkom vladaju »mir božji« i ugodne temperature.
– Bolje ovdje nego na pretrpanoj plaži, zaključit će i Barbara i Jelena koje smo zatekli kako se hlade ispred Walda, jedine gostionice na planini, pijuckajući radler i udišući svježi planinski zrak.
