Petar Grahovac i supruga Marica, koju je ljubav iz Australije dovela u Liku, s trojicom sinova bave se kozarstvom dajući prednost seoskom životu nad gradskom svakodnevicom
U Ramljanima je prije 50 godina živjelo oko 1.300 stanovnika, danas ih je jedva 130. Obitelji s djecom je svega sedam-osam, pa škole u selu odavno nema. Tako najstariji Kristijan pohađa osmi razred u Otočcu, gdje je preko tjedna kod djeda i bake, dok je Leonardo u sedmom razredu u bližoj područnoj školi u Ličkom Lešću, u koju će nagodinu krenuti i najmlađi Hrvoje. Vodovod nikad nije došao u ovo opustjelo selo visoko iznad Gacke doline, pa stanovnici koriste kišnicu. Izvora vode nema, iako legenda kaže da su davno Turci volovskim kožama začepili izvor ispod Lisine otkuda je voda tekla sve do Gacke.
Očuvati selo
– Tek trebam napraviti savršeni sir, do toga još nisam došla, kaže nam skromno Marica.
– Mi tek trebamo otkriti može li se živjeti od kozarstva i što će nam donijeti ulazak u EU. Još uvijek smo u fazi ulaganja i stvaranja stada. Naša je želja da ne budemo posljednji Mohikanci i da u glavama onih koji odlučuju o seoskim pitanjima prioritet bude očuvanje hrvatskog sela, njegova nacionalnog bića, kulturne tradicionalne niti. Gradovi nam postaju multinacionalni i multikulturalni, a još će više s ulaskom u EU. Ne bih volio da naše selo tek tako umre, važno ga je očuvati, jer predstavlja ono osnovno i elementarno na svijetu, ono nas hrani. To je pridonijelo našoj odluci da se ugradimo kao kotačić u produženje opstanka naših Ramljana, otkrio nam je Petar svoju duboku motivaciju života u selu.
