U lovu na suze sv, Lovre

TAJNOVITI KVARNER Biti u Veprincu znači biti dva prsta do neba

Slavica Mrkić Modrić

Fotografije: Vedran Karuza

Fotografije: Vedran Karuza

Kad je noć pala, nebo nam je bila televizija, a džepovi puni sreće. Probajte i vi, neovisno lovili zvijezde, tišinu, mir, panoramu ili sebe. Veprinac nudi sve od nabrojanog. I još štošta što nije stalo u ovu priču



Svi su tih noći gledali u nebo, pa i mi. Razlog nije taj što smo se ufurali da smo odmah i na prvu Korado Korlević, već smo kao i mnogi drugi bili lovci na sreću. Zapravo smo htjeli uloviti što više suza sv. Lovre, jer svaka »suza« jedna ispunjena želja, a nama ih bar ne manjka.


Ne može sv. Lovro toliko plakati koliko mi možemo željeti. U lov smo krenuli na Veprinac. Zašto? Pa zato što Veprinac ima jedan od najljepših pogleda na Kvarner, a i nema svjetlosnog zagađenja pa je sreća vidljivija.


I u ovu akciju kodnog imena »Tajnoviti Kvarner« nismo krenuli s Ignisem Suzukićem jer smo ga posudili frendovima već s njegovim starijim bratom koji se zove SX4 S-Cross, a mi smo ga odmah preimenovali u »Suzuki četiri pištolja« jer nema gdje taj neće ili ne može. Pokorio bi i Divlji zapad da je u to vrijeme postojao, a kamo ne uspon za Veprinac. 




Na parkiralištu kraj crkvice sv. Ane, načinjene 1442. godine, bar tako na njoj piše, našao se i on, i mi u njemu brzinom munje. Oko nas se našao sumrak koji je ovom drevnom gradiću niknulom na padinama Učke dodao onu bitnu notu tajnovitosti i mistike. Sve je zapravo bilo nestvarno, mirno i mirisno jer veprinačke kuće imaju vrtiće, a vrtići raznovrsno, šareno i nosu milo cvijeće. 


Pod Ložom


I kako to kod nas dvoje uvijek biva, bi i ovaj put – on bi okolo cestom do vrha mjesta, ja bih stepenicama, pa kad smo se konačno dogovorili za stepenice, onda je bio problem u tome što ulaz u stari grad Veprinac ima troja vrata.


– Zašto tri ulaza, pita Kruz.


– Zato da bi se budale čudile, odgovaram ja i sjedam ispod gradske lože, uzimam zrak i kreće predavanje. Žalite ga, zar ne? Ja ne.


– Dakle Kruz, Veprinac ti je nekad bio »Bog i batina« na ovom području. Vidiš trijem crkvice sv. Ane, e, pa ispod tog trijema je 1507. godine nastao Veprinački zakon kojim su regulirani tadašnji običaji i propisi.



Pisan je, dakako – glagoljicom. Vidiš ovu zgradu u sklopu koje se nalaze tri ulaza? E, pa to ti je tzv. »komunšćica«, općinska kuća. Sad je u njoj etno zbirka koju svakako moraš vidjeti.


– Zašto bih ju »svakako morao vidjeti«, pita On jer na spomen riječi morao malo podemoni.


– Zato jer ćeš gledajući zapravo saznati sve o životu Veprinca kroz stoljeća. Ali mogu ti i ja ispričati, nije problem. Ne obazirući se na njegovo okretanje nosom krećem – tu ti se nekad živjelo od zemlje. Obrađivao se svaki »kuščić«.



O tome ti pričaju stare fotografije na kojima se vide njihove obrađene terasaste lehe i lešice koje se protežu sve do mora, što znači da su im leđa bila glavno prijevozno sredstvo i za obradu i za doradu.


Dakako, i za transport uroda. Ista ta leđa su iz učkarskih šuma nosila drvo za ogrjev, a sa sjenokoša sijeno za ovce, koze, konje, krave… U poljima su sijali raž, pšenicu, ječam i zob, a uzgajali su i vinovu lozu, jabuke, smokve, orahe, masline i dakako kestene. Bogat je ovo bio kraj, a ljudi vrijedni pa nikakvo čudo što je Veprinac oduvijek mjesto uljuđeno baš po mjeri čovjeka.



– Ok, pogledat ću zbirku. Krećemo li ka vrhu ili ćemo tu zauvijek ostati, pomalo nervozno pita Kruz i dodaje – svejedno mi je kroz koja vrata.


I uspon, i ushit


Prošli smo kroz glavna i onda baš kad sam mu htjela ispričati priču o alci za koju su bili vezivani zatvorenici reče – nemoj, molim te. Pa nisam. Zapravo nisam jer je trebalo prijeći sve te stube kojima se dolazi na dva prsta do neba.



A ta »dva prsta do neba«, formulacija kojom je veprinački pjesnik Josip Stanić dao Veprincu najvjerniji opis, nije lako dosegnuti. Kaže Kruz da sam otpuhnula ravnih 110 puta koliko ima i skalina do Brituha tj. vidikovca ispred Crkve sv. Marka. 


Nije da nije uspon, ali nije i da nije ushit kad nakon svih tih stepenica osvaneš baš na dva prsta do neba. A pogled? E, pa da me te stepenice nisu ostavile bez daha, pogled s vrha, zasigurno bi. Brzo sam se namontirala na klupicu, njega poslala na drugu i širom otvorenih očiju gledala suton na Kvarneru.



I vjerujte, čekajući noć i suze sv. Lovre nisam zanovijetala nikom. Šutila sam, a mogla sam mu ispričati primjerice da je upravo s ovog platoa stoljećima branjen Veprinac. Mogla sam mu pričati kako je nekad tu stajala crkva sv. Marije, a nakon što je odred albanskih plaćenika koji se nalazio u službi Mlečana 1614. godine popalio i porušio podosta Veprinca, a dvije godine kasnije i spomenutu crkvu, Veprinčani su gradeći novu doskočili Mlecima nazvavši ju Crkvom sv. Marka.


Jer neće valjda Mleci na svoga patrona. Mogla sam mu ispričati priču i o Ani Stell ili Elizabetti Devinskoj koja je dala izgraditi župnu crkvu, o renesansno-baroknim korskim klupama rustične obrade koje se i danas tamo nalaze.



Mogla sam, ali nisam. Prošetavala sam pogled od Kraljevice do Cresa i natrag, diveći se viđenom. Što je On radio? A što? Čekao noć da bi lovio sreću, pa onda dan da bi mogao slikati sve ono o čemu sam mu pričala, a on se pravio nezainteresiran.


Kad je noć pala, nebo nam je bila televizija, a džepovi puni sreće. Probajte i vi, neovisno lovili zvijezde, tišinu, mir, panoramu ili sebe. Veprinac nudi sve od nabrojanog. I još štošta što nije stalo u ovu priču.


Veprinac ili Leprinac?


Mnogi se pitaju zašto Veprinac, zašto Leprinac i kako zapravo? Može i jedno i drugo jer se ime naselja dovodi u vezu s biljkom veprina koje na području Veprinca nije manjkalo, a tu istu biljku lokalno stanovništvo naziva leprina. Veprovi? Pa, Učka je to, naravno da ima i njih.



Betini


Veprinac ima svoju slasticu. Ima kolačiće imena betini. Njihova se slastica povezuje s Elizabettom Devinskom, zvanom Beta, feudalnom gospodaricom Veprinca. Za načiniti veprinačke betine treba imati kuhane kestene, kukuruzno brašno, med, jaja i limunovu koricu. Treba imati i kalup u obliku šestokrake zvijezde i dakako spretne ruke.


I ne ih pojesti odmah, jer Veprinčani kažu – što duže stoje to su bolji.