Ne možemo za vilu Münz reći ni da je historicistička, niti da je secesijska (ili da pripada stilu 1900., a još preciznije stilovima ili stilskim obrascima početka 20. stoljeća, koje je sve teže podvesti pod ime jednoga stila), već je »kompozitna«, historicističko-secesijska. Jedan uspješan dokaz »tranzicijskog vremena« na razmeđu stilova. Ono što sigurno možemo reći jest da je romantična i romanticistička, prvenstveno zbog svoje (ponešto predimenzionirane) kule, nalik kuli Katedrale u Ulmu, od kuda je Jakob Ludwig Münz potekao. Projektant vile nije poznat, a možemo ga tražiti među arhitektima s kojima je Münz radio u Puli (Franz von Krauss, Johann Pokorny, Rudolf Krischan …) ili u liku samog Münza, koji je svoju profesionalnu karijeru započeo kao građevinski majstor (obrađivač kamena), a znao se, već kao uspješni poduzetnik, potpisivati s Baumeister. Poznato je da su neki od najpoznatijih učenika Wagnerove škole arhitekture došli u školu kao obični zidari (najpoznatiji je takav primjer J. Plečnik), a izašli kao arhitekti koji su projektirali budućnost. Vila Münz u Ičićima po svojoj Gesamtkunstwerk koncepciji, tipologiji i morfologiji (koje čine zgrada, unutrašnjost i okućnica), po uporabi plemenitih materijala i vrsnoći izvedbe, jedan je od najznačajnijih graditeljskih pothvata na području Opatijske rivijere – ocijenio je povjesničar umjetnosti Berislav Valušek.

Premda se radi o spomeničkoj baštini nulte kategorije, takva je sudbina nažalost pogodila baš jednu od vrlo neobičnih, jako lijepih i svima poznatih vila – ičićansku Villu Münz koja se nalazi u prvom redu do mora, odmah ponad ACI marine Opatija u Ičićima.

Bez odgovora

Nekad gradsko vlasništvo, prije petnaestak godina je privatizirana, no uslijed spleta okolnosti i krize koja je u međuvremenu pogodila i lokalnu, i globalnu razinu – arhitektonska ljepotica s približno 1.200 kvadrata stambenog prostora te velikom okućnicom, doslovce se, naočigled cijele javnosti počela urušavati. Stanje je sve gore, a sezona kiše i hladnoće pred vratima…

Fotografski snimak s veće udaljenosti i dalje će bez problema dočarati neprolaznu ljepotu Ville Münz, no kada se fotografiju pogleda pozornije, posebice prođe li se Ičićima pješice ili automobilom, postaje jasno da je za ovu vilu preblago reći da ju je nagrizao zub vremena. Devastirana stolarija, razbijena stakla i krov koji prokišnjava, u kombinaciji s podivljalim zelenilom u koje je obrasla, dovoljno govore o stanju objekta. Prije više od desetljeća, dodatno je stradala u manjem požaru, a veću tragediju je spriječila brza intervencija opatijskih vatrogasaca. I dok se od Ministarstva kulture i posebno od Konzervatorskog odjela u Rijeci očekuje da u skladu s ovlastima reagira i učini sve što je moguće da se zaštititi vilu i spriječi daljnja devastacija, učinili smo ono što je u našoj moći – iz dostupnih podataka na temu opatijske turističke povijesti i graditeljske baštine, istražili smo kada je sagrađena i tko su bili njezini prvi vlasnici.

Zanimljive ideje

Prema podacima koje je u opsežnom znanstvenom radu u časopisu Instituta povijesti umjetnosti 2009. godine objavio poznati opatijski povjesničar umjetnosti Berislav Valušek, naručitelj gradnje poznate ičićanske vile bio je Jakob Ludwig Münz iz Njemačke.

Bio je građevinski majstor koji je između ostalog radio kao obrađivač kamena na poznatoj katedrali u Ulmu, te sudjelovao u gradnji dionice Švicarske nacionalne željeznice od Winterthura do Luzerna. Preko Švicarske i kasnije Mađarske stigao je i do naših krajeva. Radio je na pulskoj, riječkoj, opatijskoj i tršćanskoj infrastrukturi, bio je vlasnik kamenoloma u južnom Tirolu, te utemeljitelj prve autobusne linije Rijeka – Pula. Zalagao se i za dovršenje trase Južnih željeznica od Pivke do Rijeke. Jakob Ludwig Münz bio je jedan od glavnih koncesionara prvog električnog tramvaja koji je svojevremeno povezivao Matulje (željeznički kolodvor), Opatiju i Lovran. Tramvajska pruga od Matulja do Lovrana u duljini od 12 kilometara otvorena je u veljači 1908. godine, a tramvaj je na opatijskom području vozio do 1933. godine, kada je ukinut.

Kako je napisao Valušek, zanimljiv je i podatak da je uz Münzovo ime vezana čak i ideja izgradnje žičare od Opriča iznad Lovrana do Učke koja je, premda je dokumentacija već bila pripremljena, ostala nerealizirana. Štoviše, sve do danas, unatoč inicijativama koje su zadnjih godina sve ozbiljnije, a nova je namjera da se žičarom do vrha Učke stigne iz Medveje, do realizacije očito vrlo stare ideje zasad još nije došlo.

Nasljednici

Prema bogatom materijalu koji je prikupio Berislav Valušek, može se iščitati kako je Villa Münz u Ičićima izgrađena 1911. godine, a nakon smrti J. L. Münza 1930. godine naslijedila ju je njegova supruga Emma i snaha Charlotte (rođena Schöller), a kasnije stariji sin Theodor, te poslije njegove smrti mlađi sin Othmar.

Vila je poslije Drugog svjetskog rata nacionalizirana. Koristila se u vrijeme bivše države i kao odmaralište za djecu iz Makedonije. Devedesetih godina 20. stoljeća Grad Opatija vilu je prodao privatnicima koji su je nakon nadogradnje željeli pretvoriti u pansion i koristiti objekt u turističke svrhe. Zbog protivljenja konzervatora, do nadogradnje nije došlo i novi vlasnici su odustali od ulaganja, a sve to je u konačnici kumovalo njezinom propadanju.

– Gradnja ove vile je trajala nešto manje od tri godine. Dozvola za stanovanje izdana je 3. travnja 1911. Izvođač gradnje bila je Münzova tvrtka Bauleitung der Baunternehmung, registrirana u Beču. Arhitekt vile je nepoznat. Uz vilu je, oblikovno i stilski usklađena s vilom, najvjerojatnije neposredno nakon prvog svjetskog rata, izgrađena garaža – napisao je Valušek.

Valušek je ocijenio kako Villa Münz spada u tip rezidencijalnih ladanjskih vila.

– Glavnim se pročeljem otvara prema moru u osi jugoistok – sjeverozapad, što je pozicija idealna za maksimalnu insolaciju. Drugim riječima, pročelje okrenuto prema moru, s terasama, balkonima, ostakljenim zimskim vrtom i širokim otvorima, osunčano je tijekom većeg dijela dana, dok jugozapadno pročelje prima zapadno sunce, pa je ta činjenica razlogom nepravilnog (nesimetričnog) smještaja terasa i balkona na spoju jugoistočnog i jugozapadnog pročelja – stoji u Valušekovom zapisu u kojemu se navodi i kako tlocrtne dispozicije pokazuju da je vila projektirana iznutra prema van, što je, s obzirom na vrijeme projektiranja (1908.) i gradnje (1911.), čini protomodernom.

Bogata unutrašnjost

Valušek detaljno piše i o unutrašnjosti vile, te iz opsežnog teksta izdvajamo:

– Cijela je unutrašnjost ukrašena (ili je to bila) vrhunskim djelima umjetničkog obrta i primijenjene umjetnosti. Na podovima, zidovima i ponekom stropu nalaze se keramičke pločice proizvođača Villeroy& Bosh, Mosaik Fabrik iz Mettlacha u Njemačkoj. Pločice su ili jednobojne, ocakljene, poneke krakelirane, ili s raznim dekorativnim uzorcima, od onih historicističkih (rjeđe) do secesijskih, s florealnim ili geometrijskim dekorativnim uzorkom, ili oslikane. Na jednom od dva oslikana prizora nalazi se upisan monogram: WZB. Možda je riječ o monogramu Vilmosa Zsolnaya, poznatog mađarskog keramičara iz Pečuha, koji je ponekad početno slovo svog imena pisao s W. U tom bi slučaju B bilo za Budimpeštu, gdje je Zsolnay također imao tvornicu. No, ako znamo da je Zsolnay umro 1900., a da je vila projektirana 1908., a izvedena 1911., ta će mogućnost biti nešto manje vjerojatna, premda je prikaz mogao biti i serijski proizvod, koji je produciran i poslije autorove smrti. U svakom slučaju, većina keramičkih pločica u unutrašnjosti zgrade, kao i na pročeljima i terasama, proizvedena je upravo tehnologijama koje je otkrio Zsolnay (u suradnji s V. Warthom). Riječ je o eozinu, koji ocaklini daje metalni sjaj (crijep krova tornja) i pirogranitu, kojim su obložena pročelja vile. Ako uzmemo u obzir samo tehniku izvedbe keramike pročelja, friza, pokrova kule i nekih dijelova u unutrašnjosti (kamin, figurativni prikazi i pločice s izrazitim secesijskim ornamentom), tada Zsolnaya ne možemo zaobići i moramo ga uključiti kao gotovo sigurnog proizvođača navedenih opločenja. Uporaba vanjskih keramičkih opločenja početkom 20. stoljeća susreće se uglavnom na kontinentu (Budimpešta, Pečuh, Subotica, Zagreb, Beč…), pa vili Münz, smještenoj uz samo more, upravo ta vrsta neočekivane i na Mediteranu rijetke aplikacije materijala pridaje onaj neobičan, alohton, romantičan i bajkovit dojam. Stropovi su ili ukrašeni štukaturama plitkog reljefa ili kasetirani (također sa štukaturama), dok je dio hola oslikan dekorativnim uzorcima istočnjačke provenijencije. Hrastova vrata na posmik koja odvajaju prostorije u prizemlju (piano nobile) ostakljena su raznobojnim staklima secesijske ornamentike, izvedenima u tehnici vitraja. Glavno stubište obloženo je bijelim i ružičastim mramorom. Ograda stubišta od kovanog je željeza s geometrijskom ornamentikom, ukrašena realistički izvedenim cvjetnim uzorcima.

Lateralni zidovi stubišta bili su u donjem dijelu obloženi drvetom (s ugraviranom ornamentikom), a u gornjem dijelu svilom. Zidovi blagovaonice i salona također su bili obloženi drvetom (orahovinom, hrastovinom i pitchpineom – bor koji daje smolu). Ulazna vrata izrađena su od hrastovine. Prozori imaju kristalna stakla debljine šest do osam milimetara. Sačuvani su i dijelovi pokućstva (ormari, lusteri itd.) iz vremena gradnje. Unutrašnjost i vanjština vile Münz svjedoče o uspješno izvedenoj sintezi arhitekture i umjetničkog obrta.