Foto Marko Gracin
Stjepan Lončarić Pišta kaže da se njegov opus može podijeliti u pet cjelina. Rad na velikim sportskim priredbama, spikiranje, rad u klubovima i edukacija sportskih djelatnika, istraživanje povijesti sporta i novinarstvo. Uza sve to, stigao je stati na rukometni i nogometni gol
CRIKVENICA Stjepan Lončarić Pišta dobio je nagradu za životno djelo Grada Crikvenice za izniman doprinos i postignuća te dugogodišnji uspješan rad u sportu.
Pišti je to druga nagrada za životno djelo. Prije dvije godine od Primorsko-goranske županije dobio je životnu nagradu za osobit doprinos razvoju i promicanju sporta. Rado se Pišta sjeća i priznanja za sportskog radnika godine u Crikvenici 1984. godine te nagrade za najboljeg rukometnog trenera u Primorsko-goranskoj županiji dvije godine kasnije.
U sportu 55 godina
– Ovo je za mene najveća nagrada iz razloga što su sve dosadašnje nagrade koja sam dobivao dolazile od sportaša. Nagrada Grada Crikvenice je priznanje koje dolazi sa široke platforme. Dobitnici su bili liječnici, profesori, znanstveni radnici, pisci, pjesnici… To su bile ikone grada. I meni je čast ući u takvo društvo. Moja nagrada je i nagrada crikveničkom sportu, nagrada malim sportskim mravima koji su velik dio svog života davali doprinos Crikvenici. U sportu sam 55 godina. Rođen sam 1946. Prvih 16 godina bio sam u riječkom sportu, u Zametu sam ostao 12 godina. U Crikvenicu sam došao 1980. godine na poziv skupine mladih ljudi da im pomognem u organizaciji kluba Mornar Dramalj, koji u tom trenutku nije imao niti igralište.
Iako je živio u Rijeci, Pišta vuče korijene iz Selca. Svima jasno po prezimenu.
– Moji su jako davno iselili iz Selca, 1809. godine. Kad je Napoleon mobilizirao, jedan Selčanin je otišao s tri sina na Pag, u Metajnu. Tamo imate tri prezimena, Lončarić, Kurilić i Datković. Roditelji su se upoznali u Crikvenici. Tata Šime je nedavno umro u 103. godini. S mamine strane djed i baka su se doselili iz Subotice. Bunjevci. Svi Crikveničani će se sjetiti urara Krekuša. Može se reći da je moj materinji jezik bio mađarski. Tata je bio u vojsci i demobilizirao se tek 1949. godine. Dok on nije došao, nisam znao ništa na hrvatskom.
Supruga Bosiljka je iz Dramlja, dolazili smo često iz Rijeke i tako sam se vezao uz Crikvenicu u koju sam preselio nakon odlaska u mirovinu. U dvije godine ušli smo u 3. hrvatsku ligu zapad. Prije nego što je došlo vrijeme da rukomet uđe u dvorane, dopeljao sam i reflektore. Danski Viborg, mađarska Bekescaba, jedna od najjačih ženskih ekipa svijeta, igrale se na tom igralištu. Od 1983. do 1987. godine natjecalo se šest pogona, svatko sa svojim trenerom i tehnikom. Danas imamo situaciju da se gase dva kluba. Crikvenica i Mornar se fuzioniraju. Jedan s 62 godine, drugi s 38 godina tradicije. Dakle, stogodišnja tradicija ide na početak. To treba podržati za spas rukometa u gradu, kaže Pišta koji će neupućenima uvijek pojasniti da mu je nadimak došao iz Mađarske, gdje su Stjepani Ištvani, odnosno Pište.
Od Karlobaga do Brseča
Dobitnik nagrade kaže kako se njegov opus može podijeliti u pet cjelina. Rad na velikim sportskim priredbama, spikiranje, rad u klubovima i edukacija sportskih djelatnika, istraživanje povijesti sporta i novinarstvo. Uz sve to, stigao je stati na rukometni i nogometni gol.
– Doživljavaju me prvenstveno kao novinara. Nakon što je umro crikvenički sportski dopisnik Željko Safić, 2005. godine ulazim u novinarske vode i postajem dopisnik Novog lista. Napisao sam 14 tisuća tekstova. U posljednjih tjedan dana, 17 tekstova, a praktično sport još nije krenuo u natjecanja. Pokrivam teren od Karlobaga do Brseča, cijelu Ličko-senjsku županija i sve otoke te Rijeku, osim HNK Rijeke i vaterpola. Od 1982. do 1988. izdavao sam tjedni sportski list Mornar koji je distribuiran čak i u prekomorske zemlje. Dolazio je i do 38 stranica. Novinarstvo danas? Smetaju me anonimni tekstovi, bez potpisa, brzo se to razotkrije, i tko piše i koji su motivi, kaže Lončarić.
Spikiranje je druga ljubav.
– Prvi put sam se uhvatio mikrofona 1963. godine, odradio 5.496 utakmica. Bio sam na 53 svjetska prvenstva i europska prvenstva i olimpijade, 63 puta sam spikirao hrvatskoj reprezentaciji po cijeloj Hrvatskoj. Utakmice sam spikirao na 15 jezika. Pred utakmicu uzmem kratki tečaj, naučim brojeve i osnovne riječ i spikiram, priča Pišta.
Funkcionar se odgaja
Sport je strast. No, ne može mu se pristupati olako. Pišta ima svoju filozofiju i poglede. Na sport općenito i na crikvenički sport.
Izvrsna stvar za Crikvenicu i sport je veliko rivalstvo školskih ekipa osnovnih škola Vladimira Nazora i Zvonka Cara, ekipa Kaštela i Glavoča. Nakon devet godina vraća se naslov najboljeg sportskog školskog društva u OŠ Vladimira Nazora. Velika stvar. Zamet, Srdoči i Kantrida imaju 1.700 učenika, a mi imamo 300. Rade čuda naši Crikveničani u školskom sportu.
– Crikvenički sport je jako masovan, jako dobar za veličinu grada. U Zagrebu mi kažu: nije ti teško raditi kad imaš toliko sporta u Crikvenici. No, mislim da dolazi na naplatu velika masovnost. Financijski, crikvenički sport nije loše praćen od Grada Crikvenice. Uopće. No, uprave moraju drugačije razmišljati. Ne mogu samo sjediti i oslanjati se na pomoć Grada. Mi smo organizirali zabave, živjeli od tih zabava. Nogometni klub Crikvenica neće biti Real Madrid niti HNK Rijeka, BK Jakov neće biti Zrinjevac, RK Crikvenica nikad PPD Zagreb, ali organizacija je element u kojem mali klubovi mogu i moraju biti veliki. Igrača i trenera ćeš uvijek kupiti, ali klupskog funkcionera se stvara, odgaja. Ja sam 55 godina radio na edukaciji i stvaranju fantastičnih sportskih djelatnika, to je osnova kluba. Kad počinje prvenstvo, više uprava nema što raditi. Tada govore treneri i igrači. Prepoznaje se tko radi. Kad škola počne, sve škole će obići Darko Jeličić iz Primorske škole rukometa i košarkaš Krešimir Kozlevčar iz Arxa. Posao će odraditi, a ostaje malo djece drugima. U dijelu klubova se dobro radi s trenerima, ali negdje je to loše. Treneri se moraju školovati. Ne možeš sjediti kao dripac na klupi.
Ne žele u suce
Sudački kadar je također problem. Od Kraljevice do Senja se mogu nabrojiti suci u 55 godina na prste jedne ruke. Dva nogometna i dva-tri rukometna. Košarkaški niti jedan.
Ne želi se u suce. Akutni problem Crikvenice je bazen i automatsko navodnjavanje gradskog nogometnog stadiona, analizira Pišta sport u Crikvenici i naglašava.
– Žao mi je i ogorčen sam da moje ogromno iskustvo neki klubovi ne prepoznaju niti koriste.
