Tog ljetnog dana 1413. godine, kada su zbog previranja sa susjednim Zadrom pripreme za preseljenje čitavoga grada bile u punom jeku, kada su Pažani tražili svoj mir i identitet slobodne komune, u crkvi sv. Antuna opata pred očima pobožne pučanke iz križa je počela kapati krv
Prestrašena pučanka
– Tog ljetnog dana 1413. godine, kada su zbog previranja sa susjednim Zadrom pripreme za preseljenje čitavoga grada bile u punom jeku, kada su Pažani tražili svoj mir i identitet slobodne komune, u crkvi sv. Antuna opata pred očima pobožne pučanke iz križa je počela kapati krv. Prestravljena žena počela je tražiti nekoga komu bi rekla što je vidjela. Ispunjena strahom da je ne bi proglasili ludom, otišla je ravno k župniku, koji je bio arhiprezbiter Zbornog kaptola sv. Marije u Pagu. On je poveo sa sobom primicera, drugog po časti kanonika u Kaptolu i još neke uglednije građane da se uvjeri o onome što mu je pučanka rekla. Došavši u crkvu uvjerili su se u istinitost njezina iskaza i u kronici je tada zapisano da je »iz Krista na križu tekla krv kao iz živog čovjeka«.
O tome piše, sljedeći stare kronike, paški povjesničar Marko Lauro Ruić, a što opet u novije vrijeme ponavlja zaljubljenik u pašku povijest don Blaž Karavanić (umro 1954. godine). Križ i crkva odmah su postali meta hodočasnika. U tom događaju Pažani su vidjeli osobiti znak za svoju tešku situaciju u kojoj su se našli. Stalni sukobi sa susjednim Zadrom u borbi za osamostaljenje, i traženje vlastitog identiteta slobodne gradske komune, izlaz su vidjeli jedino u zaštitničkoj dominaciji Venecije koja je odlučila čitav grad preseliti na novu lokaciju. To će kasnije biti milenijski pothvat.
Bič i mlat
U subotu 18. svibnja 1443. Pažani konačno udaraju temelje novome gradu. Razgrađuju staro i kamen po kamen nose u novu postojbinu, današnji grad Pag. Grad je planski osmislio Juraj Dalmatinac koji je slijedio pravila renesansne arhitekture, centralnih trgova i križnih ulica. U novome gradu podignuta je i nova crkva i samostan otaca dominikanaca, sa starim naslovom sv. Antuna opata. Stara crkva u kojoj je križ prokrvario s vremenom je srušena, ali su temelji sačuvani i konzervirani i nalaze se pri samom ulazu u stari grad Pag, sjeverno od današnje crkve Majke Božje od Staroga grada u Pagu. Iz samostana dominikanaca potječe i jedan splitski nadbiskup, Pažanin Petar Grubonić-Dišković, koji je preuredio splitsku katedralu, dao urediti biskupsku palaču u Splitu, a nakon svoje smrti sve svoje biskupske insignije ostavio je rodnom Pagu u nadi da će kad tad trebati paškom biskupu. Uz njega jedan od vrsnih dominikanaca bio je i Hijacint Paladinić, inkvizitor ćudorednog života, za kojeg je Karavanić zabilježio da je bio »bič oholih i mlat razuzdanih«.
Čuda su svevremenski fenomen. Ona se i danas događaju, samo nisu tako očigledna na razini senzacije. Najveća se čuda događaju u ljudskim dušama, u svetištima, u vlastitom susretu s Bogom i vlastitom zrenju kroz svakodnevni križ života. Čudo koje se u Pagu dogodilo prije 600 godina može imati konture zanimljive srednjovjekovne priče. Tradicija i pobožnost, pa i uslišanja koja dan danas traju, govore da čudotvorni križ nije relikt iz prošlosti. Za nas kršćane križ je u središtu naše vjere jer je na njemu Krist prolio svoju krv i svojim pashalnim otajstvom dao osmišljenje svakom našem životu. Stablo smrti postane stablo života s kojega beremo plodove snage za buduća stoljeća, govori don Dario.
Kristova krv
Kada je u Starom gradu križ prokrvario krvlju, pribrani očevici skupili su je u jednu prikladnu posudu koju su dominikanci isto tako čuvali u novoj crkvi. Zanimljiva je povijest te posude. Plitica s krvlju otišla je s dominikancima u Veneciju kao dragocjenost. I dan danas kod Pažana stoji predaja da su željeli križ uzeti sa sobom sakrivši ga u slamljaču, ali je od težine nisu mogli ponijeti u brod. Tako je križ ostao u Pagu. Don Blaž Karavanić početkom prošloga stoljeća dao se u potragu za tom pliticom. U crkvi sv. Tome od Frara u Veneciji pokazali su mu pliticu sa sasušenom krvlju, koju su dominikanci donijeli sa sobom u Veneciju, kako mu rekoše »negdje iz Dalmacije«. Kako nije bilo nikakve autentike, odnosno spisa koji potvrđuje istinitost predmeta, don Blaž je mogao samo s čežnjom promatrati dragocjeni predmet. Plitica s krvlju i dan danas postoji u crkvi sv. Tome od Frara u Veneciji.
Na svečanost 500. obljetnice čuda sv. Križa iz Privlake je došao don Blaž Karavanić, tada mladi privlački župnik. Krenuo je barkom iz Privlake prema Povljani, i jedva zbog nevremena doplovio do rodnog Paga. Sretan je prispio popodnevnom slavlju. O tome on piše u svojoj autobiografiji.
Napušteni dominikanski samostan u Pagu čuvala je još uvijek dobro posjećena crkva, a u crkvi na glavnom oltaru čudotvorni križ. Kroz tih 500 godina postojanja u Novome gradu mnoga uslišanja i vapaji ostali su obilježeni u zavjetnim darovima, u srebrnom i zlatnom nakitu, koji je govorio o čudotvornosti toga križa. Na prigodnoj razglednici koju su izdali u Pagu 1913. godine uz križ na oltaru vidi se mnoštvo tih zavjetnih darova.
Zavjetni darovi
Darovi su zbog vrijednosti pred kojih pedesetak godina stavljeni na sigurno. Francuska vlada željela je pošto poto zatvoriti crkvu, iako su je Pažani držali za svetište. Konačna odluka o zatvaranju bila je donesena 1811. godine kada je crkva bila pretvorena u magazin soli, a Pažani su križ s čitavim oltarom preselili u današnju zbornu crkvu, u istočnu kapelu sv. Fabijana i Sebastijana. Zanimljivo je da se iz zavjeta prema tim svecima, koji su bili zaštitnici od kuge, prva nedjeljna misa pjevala u toj kapeli u zoru.
Danas, na samu 600. obljetnicu čuda sv. Križa bit će čašćenje svetog Križa i svečana misa koju će predvoditi don Zdenko Milić, nadžupnik Paga. Glavna proslava predviđena je 14. rujna, na blagdan Uzvišenja sv. Križa. Dan uoči predviđena je svečana akademija, a sutradan svečana misa i procesija oko čitavog grada koju će predvoditi zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić.