Uspješna studentica iz Opatije lani je 40 puta preletjela iz zemlje u zemlju, s kontinenta na kontinent, a na Olimpijskim igrama u Londonu sudila je na liniji u meču za treće mjesto između Del Potra i Đokovića
OPATIJA Iz Londona, s Olimpijskih igara u Opatiju se vratila međunarodna teniska sutkinja Anja Vreg, bivša tenisačica. Mlada Opatijka ima 22 godine i s Olimpijade se vratila s medaljom za sudjelovanje u realizaciji ovog značajnog sportskog događaja.
Kaže da je sudila na gotovo svim većim mečevima te da je u sudačkoj ulozi obišla sve terene. Navodi kako je sudila svim igračima s ljestvice »top dvadeset«, a primjerice na Olimpijskim igrama je bila linijska sutkinja u meču za treće mjesto u muškoj konkurenciji između Del Potra i Đokovića.
– Studentica sam Poslovne akademije u Rijeci, završila sam treću godinu. U slobodno vrijeme bavim se suđenjem teniskih mečeva. To radim zadnje četiri godine, putujem s kontinenta na kontinent. Mogu reći da je to naporno, ali u isto vrijeme i vrlo lijepo i pozitivno, jer upoznajem jako puno novih ljudi, novih kultura, učim jezike. U početku sam sudila manje i uglavnom u bližim zemljama poput Austrije, Slovačke, Češke i Mađarske, možda tri ili četiri turnira godišnje, a od 2009. godine je sve krenulo puno jačim tempom. Od 2010. godine sam počela odlaziti u Katar, u Dubai, a 2011. čak i u Australiju, na US Open u New Yorku pa zatim je slijedio Pariz te 2012. – Olimpijada u Londonu. Od četvrte godine života igrala sam tenis, uvijek sam voljela taj sport i natjecala sam se u kategorijama do 12, do 14 i do 16 godina, no kada sam došla u srednju školu dogodile su mi se ozljede i put me nanesao u sudačkom smjeru.
– Nakon što sam nosila bijelu sudačku značku, po novom sam uspjela napredovati. Išla sam u školu koja je bila organizirana u Istanbulu, za »level 3«, odnosno brončanu sudačku školu. S ponosom mogu reći da sam od listopada prošle godine dobila brončanu značku te sam od tada i priznati međunarodni glavni sudac.
Đoković vrlo zabavan
– Bio je to jedan poseban doživljaj, nešto neponovljivo. Pratila sam cijelo otvorenje, vidjela sve sportaše svijeta, sve nacije na jednom mjestu – okupljeni baš kao jedno. Tri sata prekrasne ceremonije nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. A i dalje, kada su počela sportska nadmetanja, sve je u Londonu nastavilo biti u tom olimpijskom duhu, svi ljudi u tom gradu žive u tom ozračju velike sportske manifestacije. Veselje, sreća, borbeni duh… Tenis na Olimpijadi se ne može mjeriti niti s jednim od drugih turnira. Jer, svaki je poen uvijek jako bitan, no na Olimpijadi se u prvom redu boriš za svoju zemlju i to je ono što svemu daje dodatnu težinu. Od ljudi koje poznajem u Londonu je bio, i još je, moj kolega s fakulteta Samir Barać, čuli smo se, no s obzirom na njegove treninge i utakmice i moje obaveze, nismo se uspjeli vidjeti. Želim im puno uspjeha i da se vrate doma s medaljom.
– Što se tiče studija, želim završiti još dvije godine, a u isto vrijeme želja mi je dalje suditi i putovati svijetom. Želim vidjeti one krajeve u kojima još nisam bila, počevši s Azijom i Južnom Amerikom koje mi se čine vrlo zanimljive. Brazil, Argentina i Čile imaju dosta teniskih turnira, pa ako mi se pruži prilika – zašto ne? Krajem ove godine prvi puta u životu odletjet ću u Kinu, u Peking, a između zakazana dva turnira na kojima ću suditi, malo ću »skoknuti« na odmor u Hong-Kong. Sada idem mjesec dana u Ameriku. Najprije sam u Cincinattiju, zatim ću biti u Sjevernoj Karolini i na kraju ću se spustiti u New York, na US Open gdje ću biti deset dana. Naime, sada sudim na sva četiri Grand Slam turnira.
– Osim kod kuće, jedina zemlja u kojoj bih mogla živjeti je Australija. Samo kada bi bila smještena negdje na Mediteranu, jer ovako mi je ipak predaleko od Opatije. Počevši od ljudi, od prirode, do svega što pružaju gradovi u Australiji – to je zemlja koja me oduševljava.
– Zahvalila bih se mami i baki na velikoj podršci koju mi pružaju. Kažu da je kod nas doma kao na autobusnoj stanici, dođem na tri dana, a one sve moje stvari brzo srede i pripreme me za iduće putovanje. Potporu mi osim obitelji pružaju i prijatelji iz Opatije i Rijeke. No, u konačnici – na godinu dana, u Opatiji sam u prosjeku možda jedan tjedan u mjesecu. Jako volim letjeti avionom i za mene – što više aviona – to se bolje osjećam. Naravno, nemam strah od letenja, pa sam prošle godine letjela čak 40 puta.
