Znate koliko su nam izgleda davali najliberalniji? Ne više od šest mjeseci. Tek sam kasnije saznao da su nakon što smo na ljeto 1999. godine kupili kuću u Zelinu Mrzlovodičkom stanovnici okolnih mjesta osmislili skoro pa kladionicu o nama. Pitanje je bilo: koliko će oni Riječani izdržat u Zelinu? Prevladavajući je odgovor bio tri mjeseca. Do prvih pravih hladnoća. Ostali smo, do sada – dvadeset godina.

Damir Lenac i njegova supruga Ivanka u svakom su slučaju ljudi koje u životu ne zarezuju bilo kakve vrste predrasuda. Ali da su u klasičnom smislu poimanja prirode i društva malo »pomaknuti« – svakako jesu. Zelin Mrzlovodički nije ni u goranskom poimanju pojedinih lokaliteta neka prevelika sreća. Fužine, Delnice, ma i Mrkopalj dobitne su kombinacije. Ali Mrzla Vodica i njoj pridružena mjesta? Nikako.

– Ma nisam ni ja točno znao gdje se tada, sada naš već dva desetljeća dom nalazi. Jednostavno, željeli smo imati nešto svoje. Život nam je do tada prolazio malo u Rijeci, malo u Opatiji. Da, ja sam neko vrijeme studirao i u Zagrebu, ali u pravilu djeca s Kvarnera. Koja su nakon rata sklopila brak i željela imati nešto svoje. Ne biti podstanarima jer je to u velikoj mjeri frustrirajuće. Imati svoj dom, priča nam lagano, u iznimno ugodnoj, nesputanoj strogim formama namještaja ili ulaštenih podova njihove goranske kuće Damir svoju, obiteljsku životnu priču.

Taknuto-maknuto 

Priču koje da je Hrvatska normalna zemlja ne bi ni bilo. Jer da smo mi normalna zemlja, ne bismo se čudili kad se netko preseli »s mora« u Gorski kotar. I baš nikad ne bismo neke dijelove tog skladnog planinskog predjela nazivali mjestom gdje vukovi obavljaju prostu reprodukciju. Da smo mi normalna zemlja takvim bismo ljudima – zavidjeli.

Foto Damir Škomrlj

– Da, još nešto, te 1999. godine supruga Ivanka bila je trudna. Mi smo zapravo tražili mjesto na kojem ćemo, kako bi se to slikovito moglo reći, saviti gnijezdo. Ono što nismo imali bilo je – novac. Dovoljna količina da to svoje gnijezdo savijemo u zoni u kojoj smo do tada živjeli. A ono gdje je »kvadrat« vrijedio manje, ma i jako malo bio je – Gorski kotar. Pa sam krenuo u obilazak. Mada, nije bilo baš ni tako povoljno. Barem ne tamo gdje sam ja najprije zavirivao, sjeća se njihovih goranskih početaka Damir.

Pomalo već umoran, parkirao je u Lokvama. Ljeto 1999. I otvorio vrata lokalne gostionice, skoro onako kako to čine glumci u westernima. Ušao je i od muke zavapio: zna li tko od vas da ovdje itko prodaje kuću, vikendicu, tako nešto!

Ljudi su ga najprije »blijedo« gledali, nastala je kraća dramatska pauza, jer stranac je poremetio standarde laganog ispijanja uglavnom »kratkog«. Da bi se jedan ipak sjetio i rekao: tu ne. Ali iza, dole prema Mrzloj Vodici ima nešto. Prodaje se jedna kuća.

Vrlo brzo nakon toga, po sistemu »taknuto-maknuto«, Lenci su postali – Gorani.

Foto Damir Škomrlj

– Pokušali su roditelji sve ne bi li nas odgovorili. Najveći je pritisak bio na Ivanku jer ona je kao bila razumnija. K tome bila je već u poodmakloj trudnoći. Uzalud. Spakirali smo se i u drugoj polovici 1999. godine postali Goranima. Je, kad danas malo razmislim o svemu tome – pa i moralo je svima biti čudno. Pa ni meni nije bilo svejedno kad nam se koncem siječnja 2000. godine rodio sin Andreas: morao sam od snijega očistiti prilaz do kuće, odjuriti u rodilište po njih, i još se brže vratiti kako nam snijeg ne bi zatrpao put, sjeća se Damir.

Dugotrajno promišljanje 

Lijepa priča, ali zbog čega smo mu kod Lenčevih u Zelinu dvadeset godina kasnije? Zbog ovaca i crne janjadi! Najboljih. Matičnog stada pasmine romanovska koje je nabavljeno u Velikoj Barni nedaleko Virovitice. Zapravo, za naše je zanimanje krivac je jedan od najboljih hrvatskih kuhara, Rudi Štefan, chef šibenskog restorana Pelegrini, drugog u Hrvatskoj koji je zaslužio Michelinovu zvjezdicu. Na maestralnom druženju najboljih hrvatskih i slovenskih kuhara u Smledniku nedaleko Ljubljane, dok smo guštali u janjetini koju je spremio, pitao nas je: što mislite, odakle je? Uslijedili su očekivani odgovori. Šibenski je restoran… mogao bi biti Miljevački plato, dalmatinski otoci, možda i Pag… A Rudi je, sa smiješkom, slavodobitno ispalio: Gorski kotar, obitelj Lenac, Zelin Mrzlovodički! Skoro nam je zalogaj ispao od čuđenja! Gorski kotar? Ovce? Rudi, ti nisi baš sav svoj!

Foto Damir Škomrlj

– Ali bio je svoj. Itekako. Prije toga: mi i ovčarstvo. Bože sačuvaj! Pa i samu janjetinu smo jeli možda jednom ili dva puta godišnje. Slučajno, o nekim prigodama na koje su nas drugi pozivali. A naše su vam ovce u Zelin stigle temeljem dugotrajnog promišljanja i podrobne analize. Dugi smo niz godina radili i živjeli od posla koji se bazno sastojao od veletrgovine. No, globalizacija je počela nagrizati disperziju tog posla, ja sam naime bio jedan od zastupnika za najveći dio država jugoistoka Europe, tako da je na vrijeme trebalo razmisliti što i kako dalje. Uz jedan uvjet – iz Zelina ne idemo!

A jedino što im se, i to s pravom, činilo logičnim i suvislim bila je proizvodnja hrane. Prva pomisao im nikako nisu bile životinje. Voćke, voćarstvo. A kad je ledena kiša okovala i polomila sve pred sobom shvatili su kako je ovo ipak pregrubo područje za nježne voćke. Krave? Previše je toga govorilo protiv. I onda su, iz prikrajka – zablejale ovčice!

– Došli smo pretresajući internet do pasmine romanovska. Genetski, od davnina križanac sibirske ovce i muflona. Ono što ih karakterizira je savršeno meso. Kako im i naziv govori, bile su križane da zadovolje stroge prohtjeve ruske kraljevske obitelji. K tome, klimatski im je uz more ne samo pretoplo, nego su im i papci premekani. Savršene za Gorski kotar. Njihova genetika je k tome takva da im se loj ne skuplja ispod kože nego je disperziran u meso. Pa se prigodom pripreme otapa i tako daje neponovljivu mekoću i ukus.

Foto Damir Škomrlj

Mnoge prepreke 

Pridružila nam se i energična supruga Ivanka. Dijelom zadovoljna, dijelom i ne, dojurila je iz Fužina gdje je bila na jednom savjetodavnom predavanju o ruralnom i održivom razvoju kao i o opasnostima što po pojedine poljodjelske kulture donosi ovo proljeće.

– Prije dovođenje matičnog stada morali smo pronaći i pogodan lokalitet za uzgoj. Iako je i tu bilo muke, pronašli smo 11 hektara državnog zemljišta te s općinom Lokve bez problema sklopili ugovor. Morali smo se usmjeriti i prema tržištu. Čemu proizvodnja ako nema plasmana? Mada, vjerujte, o tom poslu nismo skoro ništa znali, ali nam se unatoč tome činilo kako je to pametno ulaganje. Ali krajnje strogo: bez podvaljivanja, ekološki uzgoj, samo najbolja prehrana, dodaje Ivanka.

I posao je krenuo. Uzorci koje su slali na adrese najboljih restorana i hotela – jedan od njih je i opatijski Kvarner – chefove njihovih restorana ne da su oduševili – skoro su ih raspametili. Pa je tako i obitelj Lenac postala gost reprezentativnih evenata na kojima se služila njihova janjetina. Kad su ih ljudi vidjeli, slijedili su dugotrajni aplauzi.

– Mnogo je tu zapreka da bi se ovaj posao dodatno razvio, mada kad malo bolje razmislimo, ni ne želimo da se pretjerano razvija. Poslove klanja i konfekcioniranja za nas obavlja klaonica Damira Žeželića iz Dražica, s Grobnika, distribucija ima svoje kanale, posao u sadašnjim gabaritima ide jako dobro. Bilo je i ponuda da postanemo ekskluzivni dobavljači janjetine za jedan njemački lanac »gmo free« trgovina, no prepreke su prevelike da bismo se u to upustili. Da, razmišljali smo i o svojoj klaonici, no na našoj farmi ne postoje za to ni osnovne infrastrukturne pretpostavke, primjerice – nema vodovodne vode, pojašnjava Damir.

A planovi govore kako će se ove godine stado proširiti na 520, 2020. godine na 640 ovaca.

– I tu će biti kraj. Dalje od toga ne idemo ni pod koju cijenu. S ovakvim načinom rada u toj zoni, a ona znači 2,2 do 3 tisuće janjaca godišnje, jamčimo standardnu kvalitetu. Znam, moglo bi se razmišljati o zadruzi, o širenju posla na kooperantski način, no za to nemamo…. ma ne živaca, nemamo nekako vjere u uspjeh jer kod nas je po pitanju gospodarstva, da o stočarstvu ni ne govorimo, sve tako nezainteresirano, statično, pojašnjava nam Damir dok iz njihovog zelinskog doma krećemo prema Suhoj rečini, mjestu gdje se nalazi chefovima vrhunskih hrvatskih restorana najdraža farma.

– Ajde, ajde, ne boj se! Neće ti Belina ništa, dobar je to pas.

Braća pastiri 

Foto Damir Škomrlj

Ohrabrenje koje su nam u glas izrekli pastiri, braća Ibishi, Perviz i Elham, baš i nije zvučalo do kraja – ohrabrujuće. Belina je naime bila golema šarplaninka, četverogodišnja čuvarica Suhe rečine, imanja na kojem se u pet hala, pomalo »svemirskog« izgleda, uzgaja oko 450 ovaca. Njima je na raspolaganju površina od 11 hektara državnog zemljišta koje je zakupljeno za potrebe »Queen Sheepa« kako se naziva ova unikatna farma. I ne samo farma nego i njezini proizvodi, janjetina Queen sheep.

– Dođite, da vidite naše crne ovce, pozvao nas je Elham Ibishi. Bilo je odmah jasno kako je Albanac, no njegov je hrvatski bio na – istrijanskom dijalektu.

– Tako ti je to. Ja sam u Hrvatskoj 24 godine, moj brat 15. Dolazimo iz okolice Tetova, Šar Planina, najbolje mjesto na svijetu za uzgoj ovaca. Ali siromaštvo čini svoje tako da nas je svugdje po svijetu. Da, profesionalni smo pastiri, a Damir nas je pronašao na Boljunskom polju gdje smo prije toga, prije Gorskog kotara godinama radili, pojašnjava Elham.

Perviz je nešto tiši, ali i on je zadovoljan poslom. Ne i odvojenošću od obitelji koje posjećuju dva puta godišnje. Odlaze autobusom, direktna linija Pula-Rijeka-Tetovo. I ostaju po mjesec dana.

– Sjajni su k’o ljudi i k’o stručnjaci. Nevjerojatno je kako osjećaju životinje i one njih. Jako sam sretan da sam ih nagovorio na dolazak jer bez njih, bez pastira koje je skoro nemoguće pronaći, teško da bi bilo svega ovog, pojašnjava nam Damir.

Snaga zemlje 

I sami, dok razgledavamo farmu osjećamo snagu zemlje. Neobični mir. Mada, to je vjerojatno prvenstveno zbog svakodnevnog novinarskog umora. Kad bismo se u Suhoj rečini, u ugodnoj baraki u kojem Ibishiji žive dobro naspavali, sigurno bismo željeli opet u – civilizaciju.

– Je li nam dobro Gorskom kotaru? Nama je i lijepo i dobro. Svi koji nam dođu u posjet dive se miru i idili. Bilo da su iz blizine ili iz neke strane države. Ali generalno nije dobro. Ovdje u Zelinu su vam 44 kućna broja. A stanovnika devet. Ispričavam se – osam jer je naš Andreas upisao studij arhitekture u Grazu. U školi u Lokvama od malena je učio njemački jezik pa mu je to bilo, kad je komparirao kvalitetu studija u nekoj razumnoj udaljenosti od kuće, nekako najkvalitetnije rješenje. Zadovoljan sam i zbog toga što je i to još jedan dokaz kako se i na ovim, goranskim prostorima stječe kvalitetno obrazovanje, ono koje omogućava studiranje, pa tako i u inozemstvu. Ali, generalno ne: nije dobro. A nije jer – nestaje ljudi. Naš primjer? Bilo bi super kad bi bio poučan, indikativan, kad bi pokrenuo državne institucije, ali i običnu, privatnu inicijativu. Jer mi nismo došli u Gorski kotar zbog poticaja, olakšica ili bilo kakvih sličnih benefita. Došli smo u Zelin jer smo osjećali da tu može biti naš – dom.

Ivanka i Damir Lenac. Pomaknuti? Munjeni? Ni slučajno. Pomaknuta je jedino zajednica koja život u Gorskom kotaru smatra – pomaknutim.