Gradonačelniče, hoću ključeve moje kuće. U njoj sam živjela od 1952. do pred tri mjeseca kad ste me smjestili u Dom za nemoćne u Lokvama. Na prevaru ste to napravili. Ja tamo ne želim, nisam ni željela biti. Tamo se gušim. Nedostaje mi zraka. Umrijet ću u tom domu i imat ćete me na duši
Tiho je zaplakala, pogladila mačka koji joj je prišao i provjerila grožđe. Drva koja je posložio njen pokojni muž Mladen još su na mjestu. Uredno su poslagana, ali okućnica je prilično zapuštena. Nevenka Antonić zastala je pred ulaznim vratima. Kapiju je prošla jer nije bila zaključana. Dvorištem se kratko prošetala, ali u 101 godinu staru kuću, katnicu kraj Bribira, nije uspjela ući.
– Gradonačelniče, hoću ključeve moje kuće. U njoj sam živjela od 1952. do pred tri mjeseca kad ste me smjestili u Dom za nemoćne u Lokvama. Na prevaru ste to napravili. Ja tamo ne želim, nisam ni željela biti. Tamo se gušim. Nedostaje mi zraka. Umrijet ću u tom domu i imat ćete me na duši. Kuća je moja, vratite mi je. Želim s vama prekinuti ugovor. Tužit ću vas – očajna i nemoćna s praga kuće u kojoj je sa suprugom živjela ravno 60 godina Nevenka Antonić poručila je crikveničkom gradonačelniku Damiru Rukavini, inače njenom skrbniku od 2008., da ga više ne želi vidjeti, da za njega ne želi ni čuti, da ga ne želi za skrbnika jer ju je iznevjerio te da joj zbog toga vrati sve što joj je uzeo. Podijeljenih osjećaja, ni sama nije znala reći je li više tužna ili sretna, sjela je na omiljenu klupu pred svojom kućom u Bribiru, gdje smo je doveli na njenu molbu. Htjela je opet vidjeti kuću u kojoj je proživjela šest desetljeća, kuću svoje mladosti, srednjih godina i starosti, kuću koja više nije njena, ali je ona želi vratiti. I to je, kaže, njena zadnja životna bitka.
»Želim natrag svoju kuću. Tu ću još malo poživjeti i onda u miru umrijeti«, kaže Nevenka Antonić.
Odvjetnici s kojima smo o ovoj temi razgovarali kažu da se može očekivati kako će punomoćnici Nevenke Antonić sudskim putem zatražiti raskid ugovora. Obzirom da je takav ugovor sklapan u posebnoj formi i da mora biti solemniziran te da izaziva značajne pravne posljedice, zakon je predvidio da se može raskinuti samo sudskim putem. Konkretno se to radi podnošenjem tužbe temeljem koje se, ako sud utvrdi da je tužba osnovana, presudom raskida ugovor. Bude li ugovor raskinut, posljedica će biti brisanje Rukavine, kao davatelja uzdržavanja, s nekretnina Mladena Antonića, pokojnog supruga Nevenke Antonić. Nakon toga se provodi ostavina i te nekretnine pripadaju Nevenki Antonić, kao zakonskom nasljedniku. U slučaju da sud raskine ugovor u njenu korist, njoj pripada sva imovina, a gradonačelnik Rukavina bi imao pravo na povrat onoga što je opravdano uložio.
Upisao se kao vlasnik
Kao što je naš list već pisao, crikvenički gradonačelnik Damir Rukavina smjestio je Nevenku Antonić u Dom u Lokvama nakon što je zaključio – premda se Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezao da će o njoj do smrti skrbiti u njenoj kući u Bribiru – da o njoj radi gradonačelničkih obveza i njenog teškog zdravstvenog stanja više ne može voditi brigu. Prethodno se potrudio da mu Nevenka Antonić potpiše izjavu kojom se ne protivi njegovoj želji da se on, i prije njene smrti što je suprotno Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, upiše kao vlasnik imovine njenog muža sastavljene od većeg broja nekretnina.
Iz KBC-a u Lokve
– Pa nismo muž i ja gradonačelniku Rukavini prepustili svu imovinu zato da čim jedan od nas dvoje umre drugoga pošalje u dom. To nije bio dogovor, to tako ni ne piše u Ugovoru. U Dom sam dovedena na prevaru, poslije pregleda u KBC-u Rijeka nakon kojeg sam mislila da ćemo natrag u Bribir, u ovu kuću, a kad ono doveli me, bez stvari, bez ičega mojega, u nekakav dom – prisebno, pomalo zamuckujući i razvlačeći svoj govor zbog posljedica moždanog udara Nevenka Antonić opisuje dolazak i boravak u domu, u kojem se prema njoj korektno ophode, ali je za nju to ipak kazamat, tamnica iz koje ne može izaći na zrak, prošetati, pogledati još koji puta plavo nebo, more ili šumu.
Ne može vjerovati da gradonačelnik Rukavina, kojeg sad već smatra bivšim prijateljem njene obitelji, politizira njen slučaj. Ne može vjerovati i neće mu oprostiti što je ovako stara, nemoćna i za politiku potpuno nezainteresirana, baš od njega stavljena u kontekst njoj nevažnih lokalnih izbora.
Gdje je moj novac
– Lopata, grablje, konoba Vagabund u Ličkom polju, krave u mojoj mladosti, to je bio i ostao moj život. To su bile moje preokupacije. Nikakav SDP ni HDZ. O čemu to gradonačelniče pričate? Nisam ja instrumentalizirana. Nitko samnom ne upravlja. Samo ste me vi iskoristili. Gradonačelniče Rukavina, oteto je prokleto! Shvatite to! Gdje je moj novac? Onog dana, u veljači ove godine kad mi je muž umro dala sam vam na čuvanje 55 tisuća švicarskih franaka, da pripazite na taj novac dok se ne priberem, da s time platite pokop mog muža i da mi ga vratite. Zašto mi taj novac ne vratite? Gradonačelniče, ponavljam vam da je oteto prokleto, rekla nam je Nevenka Antonić, 82-godišnja starica koja zadnje razdoblje života želi provesti u svojoj kući, a ne u Domu u Lokvama daleko od rodbine i prijatelja. Smatra da u smiraj života ovakav scenarij i rasplet nije zaslužila. Preživjela je bombardiranje Rijeke i okupaciju, skrivali su se, kaže, po Trsatu i Sušaku, odmah nakon rata sudjelovala je u omladinskoj radnoj akciji Brčko-Banovići pa zbog upale kuka na tri godine završila u gipsu.
