Ne mogu doći do posla: Rasprodaja djedovine ključ za golo preživljavanje
Marina Kirigin
17. ožujak 2013 15:09
Kopirali ste poveznicu članka!
Prema raspoloživim podacima, na Liburniji je na kraju prvoga mjeseca ove godine bilo 1.944 nezaposlenih osoba, a hoće li se ususret turističkoj sezoni stanje popraviti, tek ostaje za vidjeti
U Područnom uredu Rijeka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje prema posljednjim podacima s kraja siječnja ove godine evidentirano je 21.801 nezaposlenih osoba, od čega na opatijsku ispostavu otpadaju 1.944 osobe. Stanje na tržištu rada na teritoriju Područnog ureda Rijeka u odnosu na mjesec prije je gore i teže. Tome u prilog govori i porast broja nezaposlenih od 4,1 posto ili oko 850 nezaposlenih više u odnosu na posljednji mjesec 2012. godine, odnosno čak 10,9 posto više nego u siječnju 2012. godine. Poražavajući su to statistički podaci, zbog kojih mnogi gube svaku nadu u bolje sutra. Obeshrabrujuće je ove zime bilo i na području Liburnije. Mladi i stari bez posla, neizvjesnost među zaposlenima koji sve više strahuju hoće li za svoj rad biti plaćeni, zatim svakodnevna bojazan od otpuštanja, otkaza i gubitka radnog mjesta – dio su hrvatske svakodnevice koja zahvaća gotovo svaki dio Lijepe naše, pa tako i Opatiju, odnosno Liburniju. Zatvaranje poslovnih prostora samo je potvrdilo gorčinu i težinu cijele situacije, no nikakvih radikalnih poteza koji bi poboljšali svakodnevicu – nema. Od uha do uha samo se potiho prenosi tužna informacija – ostao sam bez posla, što ću? Kako da prehranim djecu? Obitelji koje su nekoć imale jake tvrtke, danas su na prosjačkom štapu. Takvih i tisuće sličnih priča može se čuti na svakom koraku, no nisu ih svi spremni ispričati i podjeliti s javnosti. Jednostavno – ne žele da im itko sudi, da ih kritizira ili žali. Vjeruje se da će pomake na tržištu rada donijeti predstojeća turistička sezona, te da će se barem privremeno smanjiti nezaposlenost, iako, sve je to još uvijek predaleko da bi pružalo toliko potreban optimizam.
Neslužbeno smo saznali priče mnogih koji se uzaludno trude pronaći posao, priče onih koji su s fakultetskom diplomom pristali raditi poslove za koje je i osnovna škola previše, te svjedočanstva mnogih koji su zbog gubitka posla, a ponekad i više otkaza u istoj obitelji – egzistenciju doveli u znak pitanja ili su postali taocima dužničkog ropstva podižući lihvarske kredite. Hrabrost za javno ispričati svoju životnu i poslovnu situaciju imala su dva mlada čovjeka. Riječ je o muškarcima u dobi kada su najsposobniji za rad, kada bi trebali zabilježiti najbolje i najuspješnije poslovne rezultate, a koji nažalost, bez obzira na fakultetske diplome i sve uloženo u sebe ne uspijevaju doći do posla. Tridesetšestogodišnji Marko Dragičević diplomirani je pravnik s položenim pravosudnim ispitom. Od 2003. godine kada je diplomirao, do današnjeg dana radio je svega godinu i pol dana. Kaže da povremeno odlazi na Zavod prijaviti se, no kako mu djelatnice tvrde da nije potrebno jer da sve natječaje objavljuju na internet stranicama.
– Do siječnja 2004. godine u mom je životu sve bilo uredu. Škola, fakultet – sve je išlo normalnim tijekom. Bio sam solidan učenik i student. Tada je sve krenulo naopako. Stažirao sam 18 mjeseci kako bih stvorio uvjete za pravosudni ispit i praktički to je sve što sam radio u posljednjih osam godina. U tim počecima govorili su mi da bih bio dobar odvjetnik, da znam i razumijem pravo, a na kraju se uspostavilo da nisam mogao naći zajednički jezik sa svojim kolegama. Istina je da za razliku od kolega, ja ne volim samo normu već i šire društvene rasprave. Imam stav i zanima me politika. Posao nisam uspio naći i zbog financijskih razloga. Poslodavac za kojeg sam želio raditi otvoreno mi je rekao »što bi on imao da me zaposli«, odnosno praktički zatražio da ja njega plaćam. U tih godinu i pol dana radio sam u dvije tvrtke, a dogodilo mi se i to da mi jedan poslodavac nije želio vratiti radnu knjižicu. Redovito se javljam na natječaje. Pred mjesec dana poslao sam tri prijave, dvije su mi odbijene, a na jednu još nisam dobio odgovor. Ipak, i dalje vjerujem u solidarnost između kolega pravnika – govori Dragičević i tvrdi kako se bez obzira na situaciju nastoji uključivati u društveni život u gradu pa često volontira u udrugama.
Život od nasljeđa
– Jako sam puno uložio u obrazovanje pa me ovakva situacija polako demoralizira. Sve češće sam svjestan da ću morati pristati i na niže poslove. Posljednjih godinu i pol dana živim od obiteljskog nasljeđa. Prodao sam terene, podmirio dugove i sada još imam nešto na strani. Živim vrlo skromno, prilagođavam se situaciji. Ne vozim auto. I dalje se nastojim koncentrirati na kulturu i knjige. Obrazujem se i dalje, ne buljim u strop već ulažem u sebe. Živim sa nonom i tetom i one mi pomažu. Daju mi za hranu, a da nema toga bio bih gladan – govori Opatijac kojem sve više gori pod nogoma, a koji kaže da je osim na fakultetu pravo učio i na vlastitoj koži jer je morao pronaći zakonske odredbe da bi zaključio staž do kraja, kojeg je odradio kod dva poslodavca. Kaže da je s jedne strane sreća to što je zasad slobodan, nema životne suputnice i djece, jer da je i sam nositelj obitelji i njezin hranitelj, već bi odavno morao rasplinuti svoje snove o pravničkom poslu.
Težak život »slobodnjaka«
Životna situacija sve češće pritišće i Zorana Josića, diplomiranog glumca iz Opatije. Iako se ne želi suprotstaviti svojim uvjerenjima, idejama i životnim ciljevima, svjestan je da će ih morati početi mijenjati. – Već odavno sam odlučio biti slobodnjak. Današnje vrijeme dokazuje mi da sam možda u tome pogriješio. Poslovne angažmane pronalazim na način da se ujedinjujem s lokalnim umjetnicima i da multimedijalno kreiramo naše vizije onog što smatramo umjetničkim i kulturnim. Glumac sam koji je osvojio dvije međunarodne nagrade za svoj rad, no to nikad nije bilo u žiži interesa. Ponekad ne znam da li da se smijem ili plačem kada me preko moje profesorice dekan Umjetničke akademije u Pragu pozdravlja i pita kako sam i što radim – a ja se moram sramiti. Nedavno sam dobio mail iz Zagreba, gdje na nekim mjestima ima interesa za mene, ali jednostavno nisu u mogućnosti da me »uvezu« u Zagreb zbog financijske situacije. Naravno, riječ je o nezavisnoj sceni kojoj je više nego ikad onemogućen rad. Osvrnuo bih se i na Opatiju gdje naše kulturne institucije uvoze gotove proizvode. To rade profesionalno i vrlo dobro selektirajući ono što će dovesti. Međutim, kako to da mi ovdje nemamo nikakav interes za vlastite produkcije, iako za to imamo kapaciteta? Zar nije logično da Opatija ima neki svoj umjetnički proizvod s kojim može putovati po hrvatskim festivalima, odnosno da se mladima da mogućnost da u svom gradu kreiraju i djeluju. Naši su roditelji u ovom gradu radili cijeli život, naplaćali se poreza i poreza, a kako se to nama danas vraća? Nije ni drugdje bolje i istina je da tamo gdje nema proizvodnje nema niti nadogradnje u kulturi. Jedina stvar koju mi nitko ne može uzeti, što će nekome zvučati smiješno, je to da i dalje promišljam o kulturi i umjetnosti – govori tridesetčetverogodišnji Josić koji je završio Fakultet humanističkih nauka, odsjek dramske umjetnosti u Sarajevu, a koji živi u izvanbračnoj zajednici s dramskom pedagoginjom Tanjom Slavić koja je nakon pet godina uspjela doći do posla u struci. Opatijski diplomirani glumac rekao je i kako sve teže dolazi do angažmana te da je sve češće primoran snalaziti se na razne načine. Kaže da je radio i druge poslove, te da je čak učio i neke zanate. Zadnji angažman imao je pred dva tjedna s umjetnikom Sašom Jantolekom za kojeg je interpretirao priče.
Iz glume u osiguranje
– Angažmana je premalo. Od toga se ne može preživjeti. Svaka dva-tri mjeseca nešto naleti, tako da se financijski svakako krpamo s obzirom da živimo sami i da je potrebno podmiriti sve režijske troškove. Zahvaljujući našim roditeljima uspijevamo financijski izaći na kraj. Nemamo djece, i u ovoj situaciji bolno je razmišljati o tome. Vrijeme prolazi, a uvjeta nema. Zaista smo generacija koja je proživjela sve – rat, krizu, imali smo nesreću pa je bilo i bolesti u obitelji. Zato sada čekam da se vrijeme promijeni. Sada zbog sve teže financijske situacije ozbiljno razmišljam da počnem raditi za kakvu osiguravajuću kuću ili bilo koji drugi posao. Najteže mi pada što će moj životni poziv, za kojeg sam se školovao i u što sam uložio cijelog sebe, morati postati moj hobi. Situacija je sada takva i ne može se birati – zaključuje Josić.
