Okupljeni oko Udruge »Gradina« mještani Starigrada sami su prikupili novac za pijesak, neki od njih donirali su vreće cementa, pri ruci su se našle dvije miješalice za beton, kamion, lopate i ostali alat
STARIGRAD Primorsko mjestašce s najlošijom cestovnom infrastrukturom u državi vjerojatno je Starigrad kod Senja. Dodamo li ovome podatak kako je na više mjesta propala riva, more je »pojelo« dijelove lukobrana, a cesta iznad mula propada u duljini od osam metara. Ova realnost tek je dio problema za koje će vam u Gradskoj upravi u Senju reći da ih piše netko vrlo frustriran. Uzalud su brojne fotografije koje će ovo ilustrirati. Po onoj staroj »uzdaj se u se i u svoje kljuse« mještani su se sami prihvatili posla i sanirali ono za što ne trebaju skupi projekti, troškovnici i sva sila stručnjaka-mudrologa.
Cijela priča zvuči pomalo arhaično i podsjeća na neka prošla vremena radnih akcija. Okupljeni oko Udruge »Gradina« mještani su sami prikupili novac za pijesak, neki od njih donirali su vreće cementa, pri ruci su se našle dvije miješalice za beton, kamion, lopate i ostali alat. Na »zbornom mjestu« našlo se 25 ljudi. Vlasnici kuća i gost i ravnopravno su se prihvatili posla i sanirali tzv. Malu rivicu, betonirali novu površinu uz plažu, sanirali prilaz namijenjen invalidima, pokrpali brojne rupe na nogostupu. Nacionalni sastav ekipe bilo je mješovito društvo iz država EU: Hrvati, Slovenci, Česi… Unatoč vrelini zvizdana posao je okončan za četiri radna sata. U predahu je proradila logistika uz tekuća pitanja i palačinke. Dogodilo se ono što nam uz svu silu moderne tehnologije počinje nedostajati: ljudi koji se niti ne poznaju počeli su razgovarati, družiti se i pričati viceve. Nakon posla na prizorištu se našla i harmonika, a svirao se i plesao starinski »van-step«. Starigračka riječ koja označava valcer.
Dobri duh ove epizode bio je vremešni Cveto Zajec iz Nove Gorice koji je kuću u Starigradu izgradio davnih ’60. godina. Iako ima 85 godina Cveto se s trostruko mlađim sudionicima akcije naguravao oko kariola želeći voziti beton. Za akciju je dao električnu struju, puno ljubavi i želje da život u pomalo zaboravljenom mjestu bude ljepši. Toga prvoga dana akcije »zaštekali« su samo mladi. Noć prije bila im je ponešto bremenita. Osim vrijedne iznimke Tina koji doslovno nije prestajao raditi. Na ovaj duh zajedništva mladi su reagirali dan poslije. I ne samo jednom akcijom.
Na suprotnom dijelu starigračke uvale nalazi se betonirana rivica, zapravo prilaz kupalištu. Mlade su ga snage uređivale dva dana. Jaka juga, abrazija i zub vremena učinili su svoje pa posla nije nedostajalo. Netko je na radilište donio kariolu okrjepe, slatkiše, kazetofon i sve je okončano bez jedne ružne riječi, povika ili bilo čega što bi narušilo image ove dobre priče. Mlade su snage posao odradile besprijekorno, uz iskusne savjete starijih.
Tako su se već zaboravljene i ponešto omražene zajedničke radne akcije pokazale u Donjem Starigradu kao nenadomjestive, agens kojim obični mali ljudi pokazuju koliko im je stalo do mjesta u kojemu ljetuju ili žive tijekom cijele godine. U čekanju da se netko meritoran sjeti sanirati ispucanu i udubljenu cestu podno crkvenog zida prošlo je »samo« pet godina.
