KOSINJ Među selima što za vrijeme poplava rijeke Like ostaju odsječena od svijeta nalazi se i Poljan. Samo što je od nekada povećeg sela ostala živa samo jedna duša pa za Poljan mari samo Crveni križ i  dečki iz Gorske službe spašavanja stanice Gospić. Kada padnu snjegovi  do bake Milice Paripović (78) mogu stići samo motorne saonice.

Ona  živi u zadnjoj seoskoj kući do koje se dolazi tri kilometra dugim šumskim putem. Iz okolnih se šumaraka naziru kuće, svjedoci da je tu nekada bujao život. 

Kada dolazite u pustoš gdje samotni ljudi nemaju s kime razgovarati  tek onda shvatite njihovu strast za komuniciranjem, želju da se dugo  pripovijeda o malim, običnim stvarima i gdje svaki posjet za njih veliki  događaj…

Alen Zorić, Ivica Marković i Tomislav Rukavina iz GSS-a baku  Milicu prvi su puta sreli prije mjesec dana. Njezina kći koja živi u Ogulinu u dramatičnom je telefonskom pozivu GSS-u rekla da joj majka  doslovno skapava od žeđi. I dok mutne vode Like odsijecaju Poljan od  svijeta Milica je jedva preživjela bez vode.

Šterna joj je odavno zagađena pa joj dobri ljudi povremeno dopremaju pitku vodu. Naš se dolazak poklopio s pravoslavnim Božićem pa su gosti donijeli i darove.  

Od darova najvećim se poklonom pokazao – razgovor!

Grom srušio pol kuće

– Udala sam se ovdje ’57. Imalo je selo tada više od sto ljudi. Muž mi  je umro prije čet’ri godine. Cijelo sam selo ispratila na groblje. Okupala  mrtve, kopala i rake, organizirala sahrane… Kćeri su se udale i otišle.  

Sada smo ostali mačak Mićo i ja.

Čudno ti je ovo selo. K’o da je neko po  njemu prolio vražju čorbu. Ni mlađi ne vole doći ‘vamo u šumu. Valjda  je neko vračao i bacio na nas vradžbine. A ja ih se ne bojim, jer u Boga  vjerujem. U popove ne, ali u Boga oduvijek. Čak kada sam bila omladinka-udarnica na radnoj akciji »pruga Brčko-Banovići!«

Dok Milica pripovijeda mačak Mićo ganutljivo gleda božićni ručak  što se spremao na dotrajaloj peći: dva krumpira u tavi i lonac juhe »iz  vrećice«. Život se ovdje odvija u prostoriji 3,5×3,5 metra. U drugu sobu  ne može, jer je u nju jesenas udario grom i srušio taj dio kuće.

– U njoj mi je bilo ledeno pa sam tada spavala u kuhinji. Mislila sam  da se sve ruši, kako je puklo. Bog me spasio!

Telefon i Mićo

Gosti su donijeli pečenke, vino, kavu, novine… Baka zahvaljuje, ali  ne gleda puno u vrećice. Veseli je poseban dar: zidna ura. Ona stara je  radila samo kada se vodoravno položi. Kao da je baki važno točno vrijeme, kao da nekuda žuri… Boli je koljeno, kuk, srce, ima visok tla…  Kaže da se ne boji zvijeri. 

– Posadim poneki krumpir pa noću osluškujem kad dolaze divlje svinje.

Tjeram ih zvonom. Dva puta mi je na vrata banuo medvjed. Od  kad mi je psa odnio vuk imam samo telefon i Miću.Kaže da jedno pile može potrajati i skoro mjesec dana kada ga dobro  rasporedi.

Više krumpira, manje mesa i tako to ide u Poljanu. Ispraća  nas zvonom. Kada smo sjeli u terenac GSS-a baka Milica je sklopila ruke i molila Boga za goste, za sve dobre ljude, za sebe i za mačka

Miću.

– Ako mi on ugine ili ga zvijeri odnesu, onda opet neću imati nikoga  da s njime popričam!