Komemoracija

Milan Rast:“Spavači KOS-a i danas opstruiraju priznanje 117. brigade ZNG!“

Marin Smolčić



GOSPIĆ Na današnji dan prije 28 godina general Martin Špegelj dao je zapovijed o osnivanju 117. brigade ZNG Gospić. U ratno praskozorje 1991. godine pripadnici te postrojbe pod zapovjedništvom Paje Šimića organizirali su straže, gradili bunkere, dobili prvo oružje od MUP-a RH, pisali grafite… Posebno su ostale zapamćene situacije kada su se transporteri s tenkovima „pokvarili“ na  ulazu u Gospić. Upravo je tada šačica domoljuba predvođena Šimićem uvjerila časnike i dočasnike JNA da se hitno maknu i da ne izazivaju sudbinu.


Na grobu Paje Šimića u groblju sv. Marije Magdalene održana je komemoracija na kojoj su osim članova obitelji sudjelovali njegovi suborci i prijatelji. O važnosti ove nikada priznate postrojbe govorili su pukovnici Nikola Došen i Davor Pajtl, Zdenko Bando kao najaktivniji sudionik postupka priznanja ove brigade te Milan Rast iz Kosinja, čovjek koji je u ime 117. brigade prvi postroji svoje sumještane.


-Još uvijek nema odgovora zbog čega 117. brigada nije priznata. Vjerujem da su u te opstrukcije uključeni neki ljudi i službe koji nam nisu skloni od ’90. godina. To su „spavači“ KOS-a koji su i danas aktivni.  Moji suborci i mještani koji su bili u toj postrojbi jako dobro znaju kako je sve to počelo. Pajo Šimić je 20. ožujka 1991. došao u Kosinj. Postrojilo se nas svega stotinjak ljudi. Ja sam zapovjedniku Šimiću dao prijavak. Nismo imali oružje, tek poneki pištolj. Posjedujem i danas popis svih ljudi, dobro se zna što je sve radila 117. brigada, ali je do danas nitko nije službeno priznao. Mnogi od nas smo se uključili u 118. brigadu pa je 117. kao njezina prethodnica jednostavno pala u zaborav. Bio je to 3. bataljun te postrojbe koja je štitila područje Od Ličkog Osika, preko naselja Vukšić do Perušića, tvrdi Milan Rast, jedan od prvih zapovjednika te postrobe.




U međuvremenu je upućeno na tisuće stranica vojnih i civilnih dokumenata na adrese meritornih. Od Pantovčaka, preko Banskih dvora, resornih ministarstava, do udruga. Odgovori, ukoliko su i stizali, bili su uglavnom bazirani  po sustavu „gluhih telefona“, bez konkretne realizacije i bilo kakvih pomaka.