Optimistične prognoze kažu da bi ova matuljska radna zona »pod punim opterećenjem« mogla udvostručiti općinski budžet, no dok se Hrvatskim šumama ne podmiri naknada za izgubljenu drvnu masu »teška« 11,5 milijuna kuna – Općina Matulji ne može upravljati terenom koji simbolizira napredak
MATULJI Miklavija, riječ koja već godinama u Matuljima simbolizira nadu u napredak, sada je tek »pustopoljina«, golema ledina od 1,5 milijuna kvadratnih metara obrasla šumom i šikarom. No, pustopoljina na idealnoj poziciji – smještena između dvije prometne »žile kucavice«, autoceste i »stare ceste« za Trst, od Permana prema Rupi, te »premrežena« i željezničkom prugom koja ju »presijeca« na pola, Miklavija bi »pod punim opterećenjem« trebala udvostručiti godišnji proračun Općine Matulji.
Samo temeljem komunalnog doprinosa općina bi jednokratno zaradila gotovo stotinu milijuna kuna, dok bi deseci milijuna kuna u proračun svake godine ulazili zahvaljujući komunalnoj naknadi i porezu na dohodak tisuća zaposlenih u radnoj zoni. Taj svoj potencijal i visoka očekivanja Miklavija još ničime nije opravdala, pa iako se o njoj u matuljskoj javnosti govori praktički svakodnevno, umjesto u razvojne svrhe, dosad je korištena tek kao argument u političkim raspravama.
Tvrtka »Miklavija d.o.o.«
Posljednja takva rasprava vođena je na nedavnoj sjednici Općinskog vijeća i u tjednima koji su uslijedili nakon nje, kada je oporba žestoko napala plan načelnika Marija Ćikovića da zajmom kod Hrvatskih šuma riješi pitanje vlasništva nad terenom. A čitava ta priča, zapravo, otvara i pitanje – u čijem je, onda, vlasništvu Miklavija danas?
– Miklavija je u vlasništvu Općine Matulji, ali njome ne možemo gospodariti dok ne podmirimo Hrvatskim šumama naknadu za izgubljenu drvnu masu, u iznosu od 11,5 milijuna kuna. Upravo zbog toga na Vijeće smo poslali prijedlog dogovora s tom državnom institucijom, rekao je načelnik Mario Ćiković, objašnjavajući što bi za gospodarstvo značilo općinsko vlasništvo nad prostorom ove radne zone. Prije svega – niske cijene »kvadrata«.
Kad bi Matulji danas bili vlasnik zemljišta, Miklavija ipak ne bi bila u funkciji jer je vezana za dovršetak Zagrebačke obale riječke luke čiji bi logistički centar trebala postati.
– Ne bismo odmah krenuli u izgradnju čitave radne zone. Oko dvije trećine predviđeno je za logistički terminal koji bi se vezao na riječku luku, no ostala trećina namijenjena je poduzetnicima, čiji bi interes za izgradnju hala bila jeftina doprema sirovina – bilo željeznicom, bilo cestovnim putem. Prvo bismo u funkciju stavili taj poduzetnički dio, objasnio je Ćiković.
– Naše radne zone uglavnom su u privatnom vlasništvu, što znači da mi gradimo infrastrukturu i dižemo vrijednost terena, a profitiraju druge osobe. To postaje i ozbiljna prepreka ulaganjima – cijene kvadrata u radnim zonama 1 i 2 dosegle su između 100 i 130 eura, a kada smo gradili veletržnicu, cijena kvadratnog metra bila je samo 35 maraka. Zato nam je važno da Miklavija bude u općinskom vlasništvu – teren se ne bi prodavao, nego davao u dugoročnu koncesiju, a ulaganja bi bila znatno jeftinija, objasnio je Ćiković. S ciljem razvoja radne zone Mikavija, općina je s privatnim investitorima osnovala i tvrtku »Miklavija d.o.o.« u kojoj investicijska tvrtka Sparta Matrix ima 52 posto udjela, jedna hrvatska tvrtka 15 posto udjela, Općina Matulji 30 posto udjela, a preostalih 3 posto otpada na Grad Rijeku.
– Općina je u dogovoru s tvrtkom došla do zaključka da bi trebalo izmijeniti prostorno-plansku dokumentaciju, te u Prostorni plan Matulja ugraditi direktni spoj na autocestu. Nakon što je to Vijeće usvojilo, krenuli smo u pregovore s državom, koja nam je prepustila vlasništvo nad zemljištem, uz obavezu da obeštetimo Hrvatske šume, kazao je Ćiković. Oporba u Vijeću, međutim, pokušaj zajma kod Hrvatskih šuma doživljava predizbornim potezom aktualne vlasti – pri čemu nije definirano bi li se steklo vlasništvo nad zemljištem, ali je sigurno da bi uz 7,5 posto kamata Hrvatskim šumama Općina u pet godina otplatila ukupno 14,3 umjesto 11,5 milijuna kuna.
Prodaja nije cilj
– Pitanje vlasništva nije nejasno. U trenutku kada bismo sklopili ugovor s Hrvatskim šumama, riješili bismo pitanje vlasništva, a dok ne otplatimo čitav iznos stajala bi zabilježba zbog koje ne bismo mogli prodavati zemljište, ali bismo mogli njime gospodariti. A prodaja nam nikad nije niti bila cilj. Istina, tu postoji nešto manje od 3 milijuna kuna kamata, ali također, otvorila bi nam se mogućnost da se javimo na natječaj za razvoj poduzetničkih zona koje je raspisalo Ministarstvo poduzetništva i obrta i na kojem bismo mogli dobiti do 4 milijuna kuna bespovratnih sredstava. Osim toga, namjera nam je bila ugovorom o zajmu s Hrvatskim šumama samo »premostiti« razdoblje do nekog povoljnijeg kredita. HBOR još nije otvorio svoju kreditnu liniju za ovu godinu, preko koje bismo mogli potreban iznos dobiti uz kamatu od 4 posto, te time zatvoriti zajam Hrvatskih šuma. Tada bismo prema državnoj tvrtki platili kamate samo za to razdoblje, koje bi bile zanemarive u odnosu na sredstva koja smo mogli dobiti od ministarstva, kazao je Ćiković. Na primjedbu da se izgubilo mnogo vremena, te da se pitanje vlasništva moglo riješiti znatno ranije i znatno elegantnije, te uz manja opterećenja za proračun, odgovara da »ništa nije izgubljeno«.
– Nadao sam se da ćemo uspjeti riješiti pitanje vlasništva bez isplate obeštećenja Hrvatskim šumama, kako je to primjerice riješio Bakar, i zato smo se upustili u pregovore s Vladom. No, nisu htjeli popustiti, pa smo već u proračunu za 2012. godinu planirali kreditnim sredstvima isplatiti zemljište, ali HBOR-u nije ostalo dovoljno sredstava na raspolaganju. Nije to bilo izgubljeno vrijeme, jer pripremu prostorno-planske dokumentacije preuzela je tvrtka Miklavija d.o.o. koja to dosad nije dovršila, a znamo da za taj posao treba barem godinu dana, zaključio je Ćiković.
