Livade na kojima je spašena brojna medvjeđa siročad, promijenile su živote nabolje brojnih volontera. Ove godine u pitoreskno ličko selo stići na desetine mladih iz: Belgije, Francuske, Švedske, Finske..., te s prostora bivše Jugoslavije
Medvjedi su upoznali samo loše ljudske osobine, mi želimo da otkriju i one dobre, pokušao je na raskrižju triju državnih lovišta na Velebitu u jednu rečenicu sažeti deset godina postojanja utočišta za medvjede Kuterevo njegov osnivač i voditelj Ivan Crnković Pavenka.
Na prvi pogled, u tom selu na obroncima sjevernog Velebita doista grupa entuzijasta pokušava samo popraviti narušen sklad između ljudi i zvijeri. Međutim, kad se razgrne jedno-rečenična definicija i pobliže upozna sa svakodnevicom Kutereva, nameće se spoznaja da je utočište zapravo višeslojna životna misija Ivana Crnkovića. Svojevrsno poslanstvo kojim poslanik pruža sigurnost medvjedima i ljudima – podjednako.
Naime, tijekom svog prvog desetljeća postojanja Kuterevo je od sigurne smrti spasilo brojnu medvjeđu siročad, ujedno i promijenilo, čini se nabolje, živote njegovih volontera.
Poput prijašnjih, tako će i ove godine u pitoreskno ličko selo stići na desetine mladih, i to iz svih zemalja Europe: Belgije, Francuske, Švedske, Finske… Također, puno je omladine s prostora bivše Jugoslavije.
Uglavnom, u malom selu u dolini Velebita ovih dana živi, radi i druži se šezdesetak volontera, a svi oni dijele jedan te isti dojam – ljeto u Kuterevu je veliko, neprocjenjivo životno iskustvo.
Karlovac – Novi Sad
– U Kuterevu sam prvi put volontirala 2007. godine. Nakon toga sam ovdje vodila nekoliko grupa volontera. Prije dvije godine konačno sam odlučila ostati u Kuterevu, kazuje nam Helene Poučki, danas koordinatorica volonterske postaje u utočištu.
Uz brojne obveze u utočištu, Helena Poučki ima i one studentske; u Novom Sadu završava studiji biologije, a na Veleučilištu u Karlovcu pohađa stručni studiji lovstva i zaštite prirode.
– U Kuterevo su me privukli medvjedi, ali su me zadržali mještani i priroda Velebita. Činjenica da u okolnoj šumi još uvijek žive medvjedi, vukovi i risovi znači da divljinu nismo stigli posve uništiti. Ovdašnji način život govori da su ljudi ostali njezinim neizostavnim dijelom. Osjećala sam se glupo o svemu tome samo maštati tamo daleko u gradu, objašnjava Poučki.
– Povratci iz Kutereva u Novi Sad bivali su sve teži i teži, pa sam to odlučila prekinuti i preseliti. U gradu sam se počela osjećati dijelom jednog samouništavajućeg sustava, sustava koji više ne funkcionira, koji je postao izopačen. Život na selu njeguje neke posve druge, tradicionalne životne vrijednosti. A posebnost Kutereva čine i činjenice da ovdje nikad neću zakasniti, da mi novac uglavnom ne treba i da jednu od rijetkih obaveza koju ovdje imam, jasno uz brigu za volontere i životinje, jest odlazak na kavu kod tete Dragice, moje prve susjede. Selo mi pruža neovisnost; jelo raste u mome vrtu, koristim sunčevu energiju, pijem kišnicu… Sve to život čini neopisivo lakšim i ugodnijim, tako da ne mogu govoriti o tome da mi sad nešto posebno nedostaje grad. Na selu se promijenilo i moje mišljenje o lovcima i šumarima. Čitajući knjige i gledajući televiziju, bila sam uvjerena da su oni najgori ljudi na svijetu. Ali u Kuterevu uglavnom žive šumari i lovci, a suživot s njima me razuvjerio, pokazao je da su oni jako dobri ljudi, dodaje 29-godišnja Vojvođanka koja se grada s nostalgijom sjeća samo zbog prijatelja.
Bez netrpeljivosti
Premda se stječe dojam da Helena Poučki, poput brojnih vršnjaka u Kuterevu, zapravo bježi od nezadovoljstva gradskom kolotečinom koja tone u ispraznost, ona posve drukčije gleda na svoju odluku koja, s obzirom na sve okolnosti, ima karakteristike teške, velike i važne.
– Nemam osjećaj da sam pobjegla iz grada. Ja polazim od toga da sam otišla živjeti na selo. Ali kad sve uzmemo u obzir, da je Srpkinja odabrala hrvatsko selo na Velebitu za život, priča doista dobiva na neobičnosti. Istina je da moja podrijetlo ovdje nikad nije bilo bitno, niti problem, tako da nema sočnih priča o nacionalnoj netrpeljivosti. Uostalom, odakle volonteri dolaze, koje su boje njihove putovnice, u selu je inače posve nebitno, tek sporedna stavka. U Srbiji je nešto drugačije. Kad sam prvi put odlazila u Hrvatsku, mojima nije baš bilo svejedno, kasnije su sa čuđenjem primili moju odluku da preselim u Hrvatsku. Neki su me znali pitati: »Pa zar nisi u Srbiji mogla volontirati«. Ali Kuterevo se meni jednostavno dogodilo, kazuje Helena Poučki čija nacionalnost, ističe, nikad nije bilo nešto što joj je otežavalo ili olakšavalo suživot s Ličanima s kojima će, prema svemu sudeći, još dugo dijeliti dobro i loše u selu.
Sumnjivi »voltareni«
Kako god bilo, jer u tihim, zimskim danima bit će puno vremena za razmišljanje o životnom putu koji je pred njom, Helena Poučki treba izdržati i ovo ljeto s čijim gotovo svakim novim danom jedna grupa volontera odlazi, a druga dolazi. Sasvim sigurno, svaki volonter u ličko selo stigao je s nekom svojom sudbinom; ima onih kojima se priča o Kuterevu i medvjedima učinilo zanimljivom i egzotičnom, jedan mladi Belgijanac pak traga za svojim hrvatskim korijenima, njegov sunarodnjak jedne je godine zalutao na proputovanju pa se stalno vraća… Zanimljivo, volonterka Josipa Rončević u Kuterevo je stigla iz – Kutereva.
– Volonterka sam u utočištu od samih početaka, tako da sam svjedočila brojnim njegovim promjenama. Sjećam se da u početku moji sumještani nisu blagonaklono gledali na medvjede, posjetitelje i »voltarene«, kako u selu zovu volontere, ali danas s njima žive posve ugodno. Dapače, zahvaljujući utočištu neki od vičnijih lakše nađu kupce za svoje proizvode. Smatram da je Kuterevo s utočištem puno dobilo, premda ne možemo govoriti o tome da se ovdje radi o masovnom turizmu. Šuma, sloboda i ljudi čine život ovdje idealnim, tako da ću biti najsretnija ako i nakon studija ostanem u Kuterevu, govori nam Josipa Rončević, inače apsolventica učiteljskog fakulteta u Gospiću koja je u utočištu, kako kaže Crnković, peljarka, odnosno posjetitelje vodi kroz utočište i upoznaje ih s medvjedima.
