Foto Mladen Trinajstić
Ovo je četvrta zemlja u kojoj radim i uvjerljivo najbolja, posebno u odnosu na one s Arapskog poluotoka. Ovdje je sve mnogo bolje, i klima, i radni uvjeti, i smještaj, pogotovo Krčani s kojima se lako zbližiti, kaže Ranjith
Za Hrvatsku, iskreno govoreći, do pred malo nisam ni znao da postoji. Prvi glas o ovoj, pokazalo se, lijepoj i zemlji ljubaznih ljudi bio je kad sam vidio vašu nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Tko bi rekao da ću malo potom i sam završiti upravo u domovini tih nevjerojatnih dečki s kockastim dresovima. Tim nam je riječima svoj doživljaj zemlje u kojoj već četiri mjeseca radi predstavio V.B. Ranjith, jedan od dvadesetak indijskih radnika koji, anagažirani putem opatijske građevinske tvrtke »Inflow«, već mjesecima marljivo rade i grade otočni sustav odvodnje otpadnih voda, preko pola milijarde kuna vrijednu krčku kanalizacijsku mrežu koja se diljem Bodulije »slaže« i dovršava zahvaljujući golemim bespovratnim potporama EU fondova.
O njihovoj svakodnevici u pečalbi na doslovno drugom kraju zemaljske kugle, na jednom od brojnih infrastrukturnih gradilišta u samom središtu grada Krka, pričali smo s razgovorljivim trojcem indijskih građevinara, već spomenutim Ranjithom te Abhishekom Kumar Patelom i Thiru Malaijem.
Bolja i klima i zarada
Ovaj posljednje spomenuti, treba reći, ima najdulji »gastarbajterski« staž u našoj zemlji, čak 17 mjeseci. – Toliko naime nisam bio kod kuće, kaže nam Thiru ističući da put kući, do njegovog grada na jugu indijskog potkontinenta (do kojeg iz Hrvatske ne može stići za manje od 24 sata uz ne baš mali novac), zapravo i nije opcija. Barem još neko vrijeme.
– Daleko smo od od kuće, ali se ne žalimo. Naprotiv, kažu nam uglas sva trojica ne skrivajući svoje oduševljenje zemljom u kojoj rade, uvjetima rada, svojim poslodavcima, a posebice »lokalcima« koji ih okružuju na ovdašnjim gradilištima. Radni uvjeti su i više no dobri, znatno bolji no, primjerice, u zemljama Arapskog poluotoka u kojima sam dosad radio, kaže nam Ranjith. U odnosu na te zemlje u kojima naši sunarodnjaci već tradicionalno, desetljećima rade, ovdje je puno bolja klima, a i zaradi se više, dodaju Patel i Thiru. Ranjith napominje da je znatno lakše i ugodnije na Krku raditi čak i u onim najhladnijim i najburovitijim zimskim danima nego što je, u bilo koje doba godine, u Omanu na ondje uobičajenih i svakodnevnih plus 50 Celzija. Tamo odakle mi dolazimo minimalne su temperature oko 20 stupnjeva, dakle u nas kod kuće je, kad je najhladnije, kao kod vas ljeti, dodaje Thiru koji je jedini od naših sugovornika dosad iskusio ljeto na Kvarneru. Pričajući nam o svojoj svakodnevici na otoku Krku na kojem su se već udomaćili, naši su nam sugovornici otkrili i da su s još dvadesetak svojih sunarodnjaka smješteni u jednom smještajnom objektu u Omišlju koji je za njih unajmio njihov poslodavac. – Odlično nam je ondje, spavamo u dvokrevetnim sobama, imamo kvalitetno riješene sanitarne, odnosno higijenske potrebe, ali i dobro opremljenu kuhinju koja nam je na raspolaganju za pripremanje naše hrane, kažu nam Indijci ne skrivajući da im, za razliku od radnog okružja, ono gastronomsko u Krku, ali i Hrvatskoj baš i »ne sjeda«. Drugačiju hranu jedemo pa se za svoje obroke ipak volimo pobrinuti sami, kažu nam otkrivajući da nije problem u namirnicama poput riže, povrća, piletine i sličnih drugih sirovina koje i oni kupuju u ovdašnjim trgovinama. Razlika je u začinima, kao i načinu pripravljanja hrane koji je potpuno drugačiji u odnosu na lokalnu hranu, objašnjavaju nam. Šoping stoga obavljamo u danima vikenda, posebice nedjeljom kad ne radimo, i to zajednički što nam je, na neki način, svima zapravo i svojevrsni izlazak. Za sve drugo smo preumorni, kažu nam naši sugovornici otkrivajući nam da slobodno vrijeme uglavnom koriste za spavanje i naravno – kontakt s obiteljima.
Di ste majstori!
– Zato se svi služimo WhatsAppom i sličnim aplikacijama za besplatno komuniciranje koje nas, a što nam je svima važno, drži u dodiru s našim najmilijima, kažu Ranjith, Patel i Thiru ne skrivajući da je i njihovim obiteljima lakše kad ih, makar na zaslonima računala ili pametnih telefona, vide zadovoljnima kakvi na Krku nedvojbeno jesu.
Svi naš sugovornici posebno su naglašavali njima iznenađujuće dobar odnos, odnosno suživot sa žiteljima otočnih mjesta u kojima već mjesecima rade. – Prošli smo cijeli otok, nema gdje nismo bili i svugdje je isto, kažu nam simpatični građevinci nakon što ih je, čak i tijekom razgovora s nama, s »di ste majstori« presreo jedan od Krčana.
Jedini problem ili bolje rečeno »problematičnija situacija« koje su se Jasna i Igor Staraj mogli sjetiti, bila je ona od prije nekoliko mjeseci.
– Dio tih ljudi našim se kombijem bio dovezao do središta Rijeke, gdje su trebali u jednoj banci potpisati neke papire vezane uz njihovo plaćanje. Malo po iskrcaju kod željezničkog kolodvora »zaskočila« ih je policija i to, pokazalo se kasnije, slijedom dojave »zabrinutih građana« da se ondje iz kombija masovno iskrcavaju migranti. Naravno, brzo je sve raščišćeno i nitko u konačnici nije imao nikakvih problema, jedino što je meni ostala nelagoda pred tim ljudima koji su, pokazalo se u toj prilici, na svojoj koži osjetili predrasude i rezerve koje dio naših ljudi nažalost očito još uvijek ima prema ljudima različite boje kože, ispričao nam je Igor Staraj.
– Domaći su ljudi nešto neviđeno, kažu nam Ranjith i Patel ističući da takvu ocjenu daju vrlo kvalificirano, temeljem višegodišnjeg iskustva rada u mnogim zemljama svijeta. Meni je ovo četvrta zemlja u kojoj radim i uvjerljivo je najbolja, posebice u odnosu na one s Arapskog poluotoka. Ovdje je sve mnogo bolje, i klima, i radni uvjeti, i uvjeti smještaja, a posebice ti ljudi s kojima se, barem na otoku Krku, uistinu lako i jednostavno zbližiti, kaže nam Ranjith. Ovdje pijemo kavu jer nam je gospodin sad već svakodnevno samoinicijativno kuha, u onoj pak kući živi vrlo draga gospođa koja nam redovito donosi kekse i čaj kad procijeni da nam je hladno, a iz one ondje (pokazuje nam na kraj ulice) jedan nam gospodin redovito maše i pozdravlja nas, a svi redom imaju volju nasmijati nam se u prolazu i pitati treba li nam štogod, prepričavaju nam sa smiješkom građevinari, ne skrivajući svoje oduševljenje takvim svojim suživotom s Krčanima.
Hindu i kariola
– Ma dečki su pravi, rekao nam je jedan od »prozvanih« susjeda, umirovljeni krčki vatrogasac Anto Krajinović, koji je sa svakim od naših sugovornika, kaže, odavno na »ti«. Vrijedno rade, znam da im nije lako tako daleko od kuće i što ćeš onda nego pokazati da smo svi mi ljudi, da se razumijemo, a kad treba – i pomažemo, odakle god bili, zaključuje Krajinović. Zbog svega toga, kažu naši sugovornici, ne treba čuditi da nam je Krk svima prirastao srcu te da ćemo se, bude li za to prilike, nastojati ovdje zadržati i vraćati se na rad u ovu zemlju, jer je uistinu posebna. Ne skrivajući da im naš jezik baš i nije lak, naši su nam se sugovornici pohvalili i s nekim hrvatskim riječima i izrazima koje, kažu, polako upijaju od svojih sugovornika. – Kako si, jesi dobro? tako je uz smiješak autora ovog teksta nakon što smo otvorili tu temu, spremno upitao Thiru. A ono što nam je uz tih nekoliko izmijenjenih hrvatskih fraza posebno zapelo za uho i što nam se učinilo posebno simpatičnim, bila je spoznaja da na krčkom gradilištu angažirani indijski građevinci u međusobnom razgovoru zapravo stalno koriste ovdašnje riječi. Tako smo primijetili da, i dok međusobno razgovaraju na hindiju, stalno koriste riječ »kariola« koja se, kažu, kao i mnoge druge »građevinarske«, sad već udomaćila u njihovom rječniku.
Posvuda hvaljeni
– Strane radnike zapošljavamo već nekoliko godina, a do angažmana Indijaca, a u posljednje vrijeme i Bangladešana, dovela nas je potreba, odnosno stanje na našem tržištu rada, otkrila nam je direktorica Inflowa Jasna Staraj.
– Zajedno sa suprugom Igorom vodim tvrtku koja je prije nešto više od dvije godine kao prva u Hrvatskoj krenula s dovođenjem radnika iz Indije. U ovom je trenutku u našoj tvrtki na području Istre i Kvarnera radi nešto više od sedamdesetak Indijaca, otkriva nam Jasna Staraj dodajući i da je gotovo polovina njih već neko vrijeme angažirana upravo na Krku. Ovdje se, naime, u ovom trenu najviše i najaktivnije gradi pa ne čudi da je najveći broj naših ljudi upravo na tom otoku gdje smo, nastavlja naša sugovornica, svima njima na više no kvalitetan način uspjeli riješiti i pitanje smještaja. Svi su oni smješteni u jednom unajmljenom hotelskom objektu u središtu Omišlja, a na raspolaganju su im i vozila tako da naši radnici samostalno dolaze na mjesto svog rada te se jednako tako sami i vraćaju »kući«. Svi su oni kvalificirani, svi redom imaju i iskustvo u građevini tako da smo među angažiranim indijskim radnicima našli uistinu dobru i kvalitetnu radnu snagu, radnike za koje su gdje god smo ih dosad angažirali svi redom imali samo riječi hvale, nastavlja Staraj. Iako priznaje da je u samom početku među nekim njihovim klijentima, odnosno građevinarima za koje su angažirali Indijce, bilo rezervi i blagog nepovjerenja prema radnicima iz tako daleke i nama nepoznate zemlje, vrijeme i iskustvo pokazalo je da problema – nema. Pa tako niti razloga za brigu.
Mirni i savjesni
– Radi se o vrlo mirnim i radišnim ljudima, vrlo savjesnim i predanim radnicima koji poštuju nadređene i koji su ovdje došli raditi i zaraditi za svoj i život svojih obitelji. I ništa drugo. Nitko od njih ovdje nije zbog avanture, niti dosade. Ni u slobodno vrijeme ti ljudi zapravo nisu skloni izlascima, mahom ne piju i ne puše, već svi redom štede novac i šalju ga svojim obiteljima, nastavlja naša sugovornica napominjući da su, koliko je uspjela od njih doznati, svi i više no zadovoljni uvjetima rada, odnosnom prema njima, ali i plaćama koje u nas zarađuju. A plaće su, naravno, jednake onima domaćih radnika. Neki su mi među njima rekli da je novac koji ovdje mjesečno zarade višestruko veći u odnosu na prosječnu plaću građevinara u njihovoj zemlji, ponegdje čak i desetak, pa i više puta, kaže direktorica Staraj. U svakom slučaju, angažiranje indijskih građevinara za potrebe radnicima sve deficitarnijeg domaćeg građevinskog tržišta pokazalo se dobrom i smislenom odlukom te se nismo pokajali zbog takve prakse. S ljudima koje dovodimo u naš kraj i koji, moram reći, opravdavaju naše, ali i povjerenje investitora građevinskih projekata na kojima su angažirani, nastojimo održati prisan, profesionalan, ali i ljudski odnos. S onima najdulje prisutnima među njima osjećamo se već kao da smo s obitelji pa mi se na koncu čini da su i oni vrlo zadovoljni svojim boravkom kod nas, završila je naša sugovornica ocijenivši da je, dijelom i slijedom obostrano pozitivnih iskustava, interkontinentalna razmjena radne snage postala znatno lakšom, jednostavnijom, prihvatljivijom i svima »noramalnijom«.
