Josip Tariba: Na mjestu Amfore izgradit ću hotel s četiri zvjezdice - ako mi ovaj puta dozvole

Otkad sam 1995. od LRH kupio objekt, želja mi je bila na tom mjestu podići hotel. Od tada do danas u tome nisam uspio. I nije u pitanju (bio) novac. Do dobivanja lokacijske dozvole idejni mi je projekt vraćan osam puta! Nisam razočaran. Optimističan sam. Na tome optimizmu (iz)gradio sam svoju poduzetničku priču 

Brojni su ljudi koje srećem ovih dana i koji reagiraju na činjenicu da sam zatvorio restoran Amfora. No to što sam učinio logično je. Gotovo 98 posto mojih kolega zatvara svoje objekte određeni dio godine. Razlog nije fiskalizacija. Restoran sam odlučio zatvoriti prije dva mjeseca. Tome je kumovalo nekoliko razloga. Prije svega nejasan pristup jedinica lokalne samouprave i drugih institucija koje ubiru parafiskalne naknade. Te naknade nisu usklađene s onim što se uprihoduje kroz realiziran posao već se ostvaraju kao »namet na postojanje«. Dakle, plaćaš što postojiš i to prema kvadratima na kojima kao ugostitelj postojiš. Profit koji se ostvaruje, ili ne ostvaruje, nije mjerilo toga nameta. U ovim okolnostima takav fiskalni kontekst vodi čovjeka u dužničko ropstvo. A to meni ne treba. 

 Točka na »i«

Tako nam na početku razgovora govori Josip Tariba, doajen ugostiteljstva, ne samo na području Liburnije već i čitave Hrvatske. Vrata restorana Amfora zatvorena su da bi se u pauzi, saznajemo, pokušalo pokrenuti investiciju čiju realizaciju Josip Tariba planira već gotovo dva desetljeća, no uvijek nešto zapne u birokraciji, s planovima, dozvolama, izmijenjenim okolnostima dok se čeka na dokumentaciju, na ovaj ili onaj »papir«. O tome i uopće o razvojnom putu ovog ugostitelja odnosno ugostiteljske obitelji Tariba razgovaramo u Voloskom koje, istini za volju, u zadnje vrijeme učestalo bilježi zatvaranje ugostiteljskih objekata pa je priča s Amforom samo točka na »i« te priče. 

  – Kriza u ugostiteljstvu započela je prije četiri godine. Ona se ponajprije počela reflektirati kroz smanjen dolazak poslovnih ljudi iz Rijeke. Prije ih je dolazilo sto, a sada ih dolazi desetak. Isto se dogodilo i s drugom populacijom naših gostiju, a to su Talijani. Amfora je u svoje najbolje vrijeme definirala gastro program upravo za te dvije vrste gostiju, za ta dva tržišta. I ta je klijentela dovedena u pitanje samo u dva trenutka, za trajanja rata i velikih boginja. Ustrajali smo na probranom meniju i dobili goste iz Italije koji su u svojim željama i potrebama dobro odmakli od pizza i pašte. No ta su dva »tržišta« sada na izdisaju i vlada oseka pravog restoranskog poslovanja. Naše tržište bio je i Zagreb. No i tu je došlo zadnjih godina do bitnog pada posjeta Zagrepčana i našim krajevima i našim restoranima. 

 Sve pokupovali Rusi

PDV je smanjen s 25 posto na 10 posto, daje li to kakvu nadu za izmjenu poslovanja – na bolje?

    – PDV od 25 posto je bezobrazno visok, ali on ipak dolazi na posao koji ste odradili. Njegovo smanjenje daje nadu, ali morate znati da je poslovanje, ne moje nego cijele moje branše, uništila presija koju su stvorili parafiskalni nameti. Sjećam se da se u vremenu od 1961. do 1966., dakle u samo pet godina, situacija, u smislu standarda, turizma i ugostiteljstva u nas bila drastično promijenila, na bolje, pa mi iskustvo govori da su uvijek mogući zaokreti na bolje, i to u kratkom vremenu, no vidjet ćemo. Ne znamo što nosi ulazak u EU. Granice će se otvoriti. Moguće će se na drugačiji način odvrtjeti i priča s nekretninama. Sada su sve pokupovali Rusi i ti objekti, tu oko nas, stoje prazni i zatvoreni. Možda ćemo u novom kontekstu imati vlasnike koji će ovdje boraviti, pa će i to doprinijeti boljem poslovanju restorana tijekom godine. Jer svi moraju jesti, i to fino jesti. I piti. To je današnji trend.  

Radio emisije

Obilježili ste cijelo jedno razdoblje ugostiteljstva, dali mu posve novo lice i činili pomake koje nisu, često, bivali odmah prihvaćeni?

  – Čak 18 djelatnika mog restorana kasnije je otvorilo svoje restorane. Gastronomiju i someljerstvo su učili iz prve ruke. Jednom me je nazvao prijatelj da me zamoli da mu malo priučim njegovog mladog rođaka koji pohađa ugostiteljsku školu jer je on tamo stekao dojam da je škarpina riba koja – nema glavu. Hoću reći, svi koji su prošli »moju školu« stvarno su učili što i kako treba. U jednom trenutku krenuo sam s radijskim emisijama. Bilo ih je više od tisuću. U njima sam širio kulturu stola. Prvo su mi se smijuljili. Posebno kada sam počeo pričati o sljubljivanju ovog vina i onog jela. Ljudi su tada znali za crno i bijelo vino i tu je bio kraj svake priče. Sada mogu reći da je kvaliteta jela evoluirala u skladu s vremenom. No mislim da se u ovom času ipak pretjeruje s radikalizacijom izgleda jela. Ono u nas izgledom više ide prema Londonu i New Yorku nego prema domaćoj gastronomiji. Mislim da se predaleko otišlo u podilaženju trendovima i da se izgubilo ono domaće, jednostavno.    

»Mali raj«

Kada je uopće započeo vaš put u ugostiteljstvo?

Kad ste počinjali, kakve su tada, podsjećanja radi, bile prilike?

  – Kada sam prije 44 godine počinjao imali smo u Opatiji pet ozbiljnih restorana. Hoteli su imali pansione ili polupansione i svaki je gost hotela barem jednom za svog boravka došao u restoran. Danas svi hoteli imaju ala cart kuhinju i hladan bife gdje se za 100 kuna može jesti koliko god se može. U mom restoranu uvijek se radilo s visokovrijednim namirnicama i uzaludno se »tući« s takvim okolnostima. Broj ugostiteljskih objekata u jednom trenutku je u Opatiji utrostručen. Osim toga brojne sobe za iznajmljivanje odjednom su postale apartmani u kojima gosti mogu kuhati. Tu su onda stigli i turistički brodovi koji više ne voze turiste nego im daju i ručak. I tako, jedno s drugim…

  – U veljači , točnije7. veljače 1969. godine otvorio sam svoj prvi restoran i to na dan kada mi se rodila kćer Danijela koja je danas perjanica naše gastro obiteljske priče. I someljerske, naravno. Taj sam restoran »Mali raj« držao osam godina. Onda mi Komitet nije dao dalje jer se – bogatim. Kupio sam potom posustali restoran Amfora kod »40 boxa«. Otada pa do danas u ponudi imam crni rižoto. U prvo vrijeme on je bio omiljeni odabir studeneta koji su jedno vrijeme zalazili u moj restoran. S vremenom sam shvatio da mi bez crnog rižota »nema opstanka«, i Slovenci ga redovito traže, pa sam našao načina da sačuvam crnilo. Sipa uvijek ima, ali crnila ne. Posao je išao, no ja sam se želio s te lokacije svakako maknuti bliže moru. Prije 25 godina dobio sam priliku da uzmem u najam restoran u Voloskom »Meduzu« koja je zapravo postala »preseljena« Amfora. Tu sam doselio s imenom, osobljem, menijem, gostima… Kada je LRH taj restoran ponudio u prodaju 1995. godine, ja sam ga na javnom natječaju kupio. Istoga časa sam odlučio pokrenuti postupak za njegovu rekonstrukciju. Želja mi je bila na tom mjestu dići hotel…  

 I gdje je zapelo s hotelom? Zašto niste?

  – Od tada pa do danas u tome nisam uspio. I to je naša stvarnost. I nije u pitanju (bio) novac. Naprosto, ponajprije, postojao je moratorij na izgradnju, onda se čekala izrada detaljnog urbanističkog plana, kada je plan prihvaćen došla je uredba o zabrani građenja uz more. Nedavno sam dobio konačno lokacijsku dovolu za objekt koji bi imao 70 smještajnih jednica odnosno 150 ležajeva, još jedan restoran, uz ovaj već postojeći. Riječ je o hotelu s 4 zvijezdice, sunčalištu na krovu, sauni… Do dobivanja lokacijske dozvole idejni mi je projekt vraćan čak osam puta! Svaki puta s drugom primjedbom koju je trebalo uzeti u obzir i nešto mijenjati. 

 Opatija zaostaje

No sada ste konačno nadomak cilju. Restoran smo zatvorili, hotel ćemo graditi…?

  – Nadam se. Naime, po dobivanju lokacijske dozvole pobunili su se susjedi. Sada je to na Upravnom sudu. Shvaćate, na kraju, što se dogodilo? Radeći u ovakovom fiskalnom kontekstu stvaram dugove. Procijenio sam da je vrijeme da finalno krenem u investiciju koju priželjkujem od početka svog poslovnog poduzetničkog puta. Taj mi put koči birokracija. Svi pričaju o investicijama i investiranju, naročio danas. Projekt u koji bih krenuo težak je 10 milijuna eura, imam partnere za to, no sada mogu samo čekati da vidim što će biti dalje. Nisam razočaran. Optimističan sam. Na tome optimizmu i vjeri sam i (iz)gradio svoju obiteljsku poduzetničku priču svih tih desetljeća. No budimo realni, Opatija sa šest, sedam tisuća ležajeva i devastiranim hotelima daleko zaostaje za Porečom (100 tisuća ležajeva), Krkom (45 tisuća ležajeva), Rabom (40 tisuća ležajeva) i zbog toga o turizmu sada i ovdje treba promišljati na drugi način. Investiranje u hotel na mjestu današnje Amfore vidim kao dio tog promišljanja. Još volim izazove.