U Zagrebu danas ostaje 50 posto proračuna HZZO-a. Zagrebačko je zdravstvo postalo alfa i omega, a sve ostalo postalo je sporedno. No, ne smije se dozvoliti da riječko zdravstvo koje nije ništa inferiornije od zagrebačkog izgubi utrku
Opatijska Thalassotherapia i Emil Bratović, to je spoj koji je danas svojevrstan brend. I presedan. Pravnik na čelu zdravstvene ustanove pokazao je svojom karijerom u toj ustanovi, 16 godina kao njezin ravnatelj, kako on vidi bolnice. One su, kaže, u posebnoj ravnoteži medicinske struke, nezdravstvenih struka i standarda.
Liječnici čine bolnice, ali netko mora i skuhati ručak, netko oprati, i ne smije se zapustiti prostor. Ne mora sve biti od mramora i mesinga ali mora biti čisto i izgledati pristojno a ljudi moraju biti ljubazni. Štogod zapustite, nije dobro jer i sami zaposlenici moraju razviti odnos spram ustanove, osjećati lojalnost ustanovi. Tako da nema velikih i malih bolnica, postoje samo dobre i loše. To su razmišljanja kojima se Bratović uoči odlaska u mirovinu osvrće na protekle godine od 1980. godine kada je došao u ustanovu do danas. Na mjestu pomoćnika i kasnije zamjenika ravnatelja, nevjerojatno ali istinito, tada je bila rijetkost vidjeti 32-godišnjaka. Učio je od danas pokojnih doktora Janeša, Permana, Rittermana. Bolnicu smatra jednim od najsloženijih ljudskih organizacija koje uspoređuje sa živim organizmima, dinamične su, razvijaju se, uključuju mnoge razina rada i upravljanja. Iako bolnički rad predvode liječnici, nije dobro kada misle da sve znaju raditi najbolje. Najnovija zbivanja po Bratovićevu mišljenju nagrizaju i tope ono što je u mnogim dijelovima zdravstvenog sustava predstavljalo duh dobre ustanove.
– Mi stalno govorimo o strategijama razvoja, menadžmentu, masterplanovima, ali to su mistifikacije koje uopće ne rješavaju probleme. Vrlo je važno da ustanove jasno znaju u kojem pravcu idu za godinu, dvije pet. U našoj smo ustanovi to znali, ali u dosadašnjim strategijama zdravstva, pa i županijskoj to nisam uspio iščitati. Mislim da ima puno improvizacija.
Protiv privatizacija
Može li se dogoditi da nam zdravstvo, pa i vaša ustanova budu privatizirani?
– Amerikanizacija zdravstva je nedopustiva! Svi ljudi moraju imati pravo na zdravlje i na ukupnu egzistenciju, miran život. Napredak jednog društva mora neizostavno jamčiti jedan pristojan standard. Društvo se ne može dobro razvijati i nema dobrobiti ako su ljudima ugroženi egzistencija, i pravo na zdravlje. Kada sam izabran za ravnatelja 1998. godine tadašnjem sam županu rekao da ću za prosperitet ustanove raditi sve, ali samo jednu stvar nikad neću a to je potpisivanje bilo kakve privatizacije. Jer sam energično protiv tih privatizacija. Ne morate ići daleko, evo vam Liburnia Riviera Hoteli, ta je firma kao društvena izvrsno radila, investirala, i bez »vlasnika«. A što je od toga ostalo to svi vidimo.
Što se promijenilo otkad ste došli u ustanovu do danas?
– To je bila jedna lokalna skoro besperspektivna bolnica sa 150 zaposlenih, blokiranim računom i gomilom neplaćenih računa. Nisam rado došao za ravnatelja, zaposlenici su me htjeli, i to su od mene tražili. Postavili smo ciljeve razvoja ustanove i zatražili beziznimnu podršku osnivača, Primorsko- goranske županije jer bez toga se preduvjeta ne može ništa napraviti. Naš je plan razvoja prihvaćen, a svih tih 16 godina ustanova je imala svoj moto, razvoj izvrsnosti. Osnovno jamstvo koje sam dao je da ćemo poslovati financijski pozitivno. Bolnicu čine kadrovi, oprema i prostor. U zdravstvu se danas često razmišlja kako je najvažnija oprema, bitni su i kadrovi, a prostor je nevažan. To je jedna loša nasljeđena svijest jer je prostor važan kao uvjet liječenja. Naša ustanova danas je bogata sa sva tri faktora koja spominjem. Danas zapošljavamo 230 ljudi, imamo 260 postelja, od toga 130 ugovoreno sa HZZO-om, a ostatak je na tržištu. I mi smo stvorili sve uvjete da na ovoj poziciji, opremljeni, ekipirani i uređeni možemo prodati svoj proizvod.
Gdje je ustanova najviše napredovala?
– Držim da je Thalassotherapija napravila dobar posao u kardiološkoj rehabilitaciji, razvoju kardiologije i reumatologiji i fizikalnoj medicini. Ljudi su to spremni platiti. Ljudi nisu spremni platiti dobru sobu, bez doktora. Ulaskom u EU perspektive ustanove su vrlo velike. Školovali smo stručnjake, na vrijeme ih slali na specijalizacije, a s ponosom vam kažem da je Thalasotherapija stvorila i odgojila 3 profesora. Već 15 godina mi imamo na specijalizaciji 8 do 10 mladih liječnika godišnje i tim ulaganjem u potencijale i kadrove smo stvorili uvjete za otvaranje Klinike za kardiologiju i sveučilišne katedre s vlastitim nastavnim kadrom. Uskoro će biti ispunjen uvjet da osnujemo Kliniku za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Praktički je Thalassotherapia postala akutna bolnica i u cjelini može postati klinička bolnica, ali bez promjene statusa i dalje specijalna bolnica u vlasništvu PGŽ.
Nacionalni konsenzus
Mijenjali su se političari, ministri, vlade, ali vi ste uvijek kroz sve to gurali dalje. Kako?
– Sa svim ministrima smo radili i svi su ministri zdravstva, osim jednog, ovdje bili. Primorsko- goranska županija je sve naše razvojne projekte koji nisu bili maleni, pratila odgovarajućim financijama. I sa središnjom vlašću uvijek smo imali dobre i kvalitetne odnose. No, spadam u one koji vjeruju da se mora depolitizirati hrvatsko zdravstvo jer ne možete svaki put nakon izbora mijenjati sve ravnatelje. Ima li to smisla i je li to dobro za zdravstvo? Mislim da nije. Drugo je pitanje je li ta depolitizacija moguća. Čvrsto sam uvjeren da zdravstvo moraju voditi profesionalci.
Kako je biti nemedicinar u svijetu medicinara?
– Prednost nemedicinara je velika jer mogu neutralnije gledati cjelokupan posao i slagati prioritete. Čast medicinarima i čast izuzecima, ali medicinari nisu školovani za vođenje sustava, školovani su za struku. Mislim da dolazi vrijeme u kojem ljudi za vođenje bolnice trebaju biti educirani i steći određena znanja. Ta sinergija među strukama je ključna. Stalno se na primjer ističu liječnici i medicinske sestre, a vi imate jednu cijelu djelatnost, fizikalnu rehabilitaciju koju uz liječnike provode, ne medicinske sestre nego fizioterapeuti. Oni za kolektivni ugovor u zdravstvu u Hrvatskoj ne postoje. To je velika nepravda.
Male su bolnice sačuvale dosta onoga što je iz velikih ispalo, i to je neka vrsta pametne specijalizacije koja je sad jako aktualna u EU?
– Upravo tako, ja vjerujem da je bogatstvo u različitosti malih, specijaliziranih bolnica koje postanu izvrsne. Uzmite bolnicu Lovran, našu Thalasotherapiju, bolnicu u Rabu, to su sve izvrsne visokospecijalizirane i dobro profilirane bolnice koje treba podržati.
A najavljivalo se spajanje Lovrana i KBC-a Rijeka, masterplan bolnica tek dolazi , a Milinovićeve eksperimente smo isto vidjeli?
– I vidite što se dogodilo tim spajanjem u Zagrebu. Nestale su ili su utopljene, izgubile su da tako kažem osobnost, dvije izvanredne klinike, Vuk Vrhovec za dijabetes i Jordanovac. Nisam siguran da smo na dobrom putu. Mora se dugo godina stvarati dobra klinika, 15-20 godina, a sve možete srušiti za godinu, dvije. Tako mijenjati sudbinu jedne zemlje, jer mijenjajući bolnice radite upravo to, nije dobro bez nacionalnog konsenzusa.
Razgovor umjesto hajke
Nabavka vrhunske sofisticirane opreme, magnetske rezonance i posebnog CT-a u Thalassotherapiji, lice su i naličje jednog zdravstva koje nema dobru osnovnu bolnicu gdje bi došao iole bolesniji turist, gdje bez CT-a bolesnik može umrijeti, a ima u Thalassotherapiji najsofisticiraniju opremu u Hrvatskoj. S jedne strane ste uspjeli, s druge, možda ste imali saveznike koje drugi nisu?
– Čitao sam ovih dana izjave vaših sugovornika liječnika KBC-a Rijeka od kojih jedan kaže da njegovi bolesnici idu na panoramski razgled Rijeke jer se pregledavaju CT-om jednoslojnim, i 16-slojnim na jednom, a liječe na drugom lokalitetu bolnice. Idemo stvar postaviti obrnuto. U nabavku 256 slojnog CT-a, jedinog takvog u Hrvatskoj, i magnetske rezonance išlo se 50 postotnim sredstvima Županije, sufinanciralo je Ministarstvo zdravlja, Istarska županija, i većina jedinica lokalne samouprave Primorsko-goranske županije, oko 20 milijuna kuna ukupno. Zar ne postoji dovoljno razloga da se dogovorimo o korištenju opreme za sve bolesnike kojima je to prioritet u KBC-u Rijeka? Naša je oprema u punoj funkciji, ali se može i bolje iskoristiti.
To je bolno pitanje na već teške KBC-ovske »rane«.
– Naravno da se oko toga svega digla velika buka. Post festum. Ali, da se razumijemo, samo treba sjesti za stol i razgovarati da bolesnici dobiju pomoć kada im je potrebna. Mi nismo nikome ništa oteli, ukrali, niti onemogućili. Mi smo samo činili sve da izguramo svoje razvojne projekte. Mogu samo reći da je danas sve otplaćeno, da je sama ustanova vraćala svoj kredit i nikome nije dužna. To je bilo oko 4,2 milijuna kuna godišnje na 10 godina i sad smo ušli u osmu godinu otplate. Moram reći da smo mi jedina bolnica u Hrvatskoj koja je svoj kredit otplaćuje i gotovo ga je otplatila sama.
HZZO vam priznaje pretrage, to jest bolesnicima iz čitave Hrvatske?
– Priznaje. Iz Zagreba najviše dolaze, dnevno za CT koronarografije, magnetsku rezonancu srca, pa mi smo jedina bolnica u Hrvatskoj u javnom zdravstvu koja to radi. Nema nikakvog razloga da se sa ljudima iz KBC-a ne sjedne za stol umjesto da se vode te hajke.
Možda ljudi u KBC-u nemaju autonomiju ili ovlasti da to učine.
– Imaju. To je stvar dvije uprave dviju bolnica. Mi smo za taj razgovor otvoreni.
Što je najlošiji dio zdravstva danas?
– Metropolizacija zdravstva, i problemi riječkog bolničkog zdravstva su vezani s time da se sve važno razvija u Zagrebu. Mi svi znamo da imamo viška bolničkih kreveta, ali točno znamo i gdje. U Slavoniji. Jednako tako svi znamo koliko kirurgija i abdominalnih kirurgija, i kardiokirurgija i ostaloga ima u Zagrebu. Koliko bolnica, koja je to koncentracija stručnjaka, kapaciteta opreme. Pa mi znamo da 50 posto proračuna HZZO-a danas ostaje u Zagrebu. Drugo, mislim da se ne smije dozvoliti da riječko zdravstvo koje nije ništa inferiornije od zagrebačkog izgubi tu utrku. To je prevažno da bismo to svi dozvolili. Ali jednostavno, dogodilo se da je zagrebačko zdravstvo postalo alfa i omega, a da je sve ostalo postalo sporedno.
Loši instrumenti financiranja
Stvari se ponavljaju u ciklusima, mi kao maratonci neke krugove trčimo triput, pa imali smo upravo još jednu u nizu sanacija zdravstva. S kojim ishodom?
– Ja sam vjerovao u sanaciju, ali ona je samo još jedna u nizu bez rezultata. Zato jer smo upumpali određeni broj milijardi u sustav. Da bi bile sanirane bolnice su najprije trebale biti restrukturirane, kako bi se osiguralo da ne generiraju nove gubitke. Konačno, ako vam je većina bolnica u sanaciji, i samo dvije tri bolnice nisu, jesu li baš sve te bolnice potpuno neuspješne, ili baš sve te uprave ništa ne valjaju ili pak nešto sa sustavom financiranja i ekonomske politike u zdravstvu i državi duboko ne valja? Ja sam sklon tvrditi da instrumenti financiranja nisu dobri.
Vjerujete li da će masterplan bolnica posložiti stvari nabolje ili je to obećanje i eksperiment više?
– Profesionalno sam vrlo znatiželjan i kao profesionalac želim vjerovati da se može učiniti nešto bolje. Ne znam je li gotov, i postoji li uopće, samo želim vjerovati da će biti iskomuniciran s javnošću, stručnom javnošću i s vlasnicima ustanova. Ne bude li, bit će to još samo jedan u nizu političkih dokumenata, a od njih dosad nismo imali puno sreće. Nestajanje ustanova, nestajanje bolnica, sudbine ljudi to je jedno važno nacionalno pitanje. Ne znam zašto sada govorimo o masterplanu, uvijek smo prije govorili o regionalizaciji zdravstva. Treba se vratiti na suglasnost o temeljnom pitanju, da je razvoj bolničkog zdravstva u Hrvatskoj nacionalno pitanje prvorazrednog značaja i ne bi smjelo ići bez nacionalnog konsenzusa.
